Programi i projekti

Informacija o programima, projektima ili aktivnostima:  

 

Udruga DYXY županijska udruga za djecu i mlade s teškoćama čitanja, pisanja i učenja

PROGRAMI I PROJEKTI - DYXY_001

 

Klub trudnica i roditelja Split

PROGRAMI I PROJEKTI - KTRSt_001

Adaptacija na vrtić

ADAPTACIJA NA VRTIĆ
 
 

Nakon nekoliko mjeseci ili godine uobičajeno je da većina roditelja kreće s djecom u jednu od prvih značajnih avantura poznatih kao djetetov upis u vrtić.

 

Kao što je potpuna sjedinjenost roditelja, posebno majki i djeteta u prvim mjesecima njegovog života potpuno prirodna i zdrava jer uvjetuje stvaranje kvalitetne emocionalne privrženosti koja dugoročno pospješuje djetetov razvoj, tako je i prirodno da u određenom periodu dolazi do razdvajanja roditelja i djeteta.

 

Međutim, nakon što se dijete povezalo s majkom na dubokoj emocionalnoj razini, prva odvajanja mogu biti stresna za dijete jer predstavljaju određenu promjenu s kojom se potrebno suočiti. Promjene uvjetuju rušenje nekih starih navika i obrasaca ponašanja te stvaranje novih, što je izazov kako za roditelja tako i za dijete. Proces adaptacije ili prilagodbe na sve novitete koje vrtić sa sobom donosi može potrajati između dva tjedna do pola godine.

Moguća su javljanja nekih regresijskih ponašanja u djece (mokrenje, nesanica, gubitak apetita, sisanje palca, plač, ljutnja, nedostatak volje za igrom ili druženjem, razni strahovi i slično) zbog potpuno novog okruženja, novih ljudi oko njih, zahtjeva odraslih prema djetetu. Mijenja se prostorno-materijalno okruženje i ozračje što rezultira nizom strahova i pitanja u djece, a najčešće je ono: Mama, tata, kad se vraćate i kad idemo kući?!

 

Iako roditelji nekad odgode prve rastanke i žele sve najbolje djetetu, odgađanje odvojenih trenutaka i neprestano provođenje vremena s djetetom nije zdravo ni za roditelje ni za dijete. Dijete traži svoje načine suočavanja s promjenom koji u početku mogu djelovati teški, ali zapravo omogućuju djetetu emocionalni rast i pripremaju ga za životne izazove.

 

U tim situacijama iskušajte: prethodno dijete ostavljajte kratko u odvojenoj prostoriji dok u kući nešto radite, pažljivo mu kažite da se brzo vraćate, tako da dijete stječe osjećaj sigurnosti da iako vas nema, da ćete se sigurno vratiti. Korisne su igre skrivača u kojima dijete uočava kako se roditelj uvijek vrati i da se ništa loše neće dogoditi ako nije uvijek kraj njega. Djetetu uvijek s ljubavlju pričajte o ljudima s kojima ostaje ili kod kojih ide, o vrtiću, školi jer ako ih samo jednom iskoristite kao nekakvo sredstvo zastrašivanja, dijete će to upamtiti na emocionalnoj razini i razviti strah prema tome.

 

Ako je dijete posebno uzrujano i teško se nosi s promjenama, podučavajte ga tehnikama umirivanja, koristite relaksirajuću glazbu, duboko disanje, ispunjavajte njegovu potrebu za nježnošću i nikad ne ismijavajte njegove suze i strahove.

Dijete je dobro prethodno odvesti do vrtića, u šetnji poticati na pitanja, pričati pozitivno o novim prijateljima, igračkama, aktivnostima, ići u zajedničku kupnju opreme za vrtić. Kad roditelj odlazi iz vrtića nije uputno skrivećki odlaziti i zavarati dijete da se odmah vraćate. Dijete je uspješno u čitanju svih skrivenih poruka jer parafrazirajući izjavu pisca R. Fulghuma, ona možda ne slušaju sve, ali sve vide i najbolji su u oponašanju.

Pri rastancima od djeteta vrlo je važan nježan i odlučan stav u smislu da ako ste se pozdravili s djetetom i rekli da idete, da to i učinite. Zajednički ritual grljenja je dobrodošao, ali ne i roditeljske suze, napetost, odlasci pa opet vraćanje djetetu jer stvaraju začarani krug. Ako roditelj želi da se dijete emocionalno uspješno razvija i stječe zdrave načine suočavanja s izazovima, prihvatljivije je da otvoreno kaže da je i njemu teško i da razumije i vidi da se dijete boji, ali da mora ići na posao i da dijete ostaje u vrtiću. Uz to djetetu može ponuditi neki prijelazni objekt koji mu je posebno drag s ciljem stvaranja sigurnosti u novom okruženju. Djetetu će svejedno biti teško i nema čarobnog recepta za izbjegavanje prvih suza, ali će razviti osjećaj povjerenja u roditelja koji je vrlo bitan za buduće rastanke.

Proces odvajanja ovisi i o temperamentu djeteta koji je biološki uvjetovan. Postoje djeca koja su više tjeskobna i teže prihvaćaju promjene, sklapaju prijateljstva, prihvaćaju odgojitelje, ulaze u nove aktivnosti i ona koja se lakše snalaze u novom okruženju. U prvom slučaju, proces može biti dulji i teži, ali je neizbježan i sve što roditelj može je uložiti više vremena da djetetu objasni situaciju, pripremiti ga na nju i proći s njim kroz to bez dodatnog roditeljskog straha koje dijete opterećuje.

 

Najvažnije u cijeloj priči nije samo koliko vremena provodite sa svojim djetetom, već koliko ste prisutni kad ste s njim. Mnogo je načina za kvalitetno uživanje u trenucima s djecom zbog kojih ćete osjećati manju krivnju ako ih ostavljate na neko vrijeme. Djeci je potrebno da ih pažljivo slušate, gledate, te da u vašim verbalnim i neverbalnim porukama mogu pročitati da vam je bitno što vam govore. Važno je zajedničko vrijeme provedeno u igri, nove aktivnosti, sport, zajedničko čitanje, odlasci u knjižnice i muzeje i slično.

Roditelj neizmjerno pomaže djetetu i radom na kvalitetnom odnosu s odgojiteljem. Prihvaćajući odgojitelja i pozitivnim pričanjem o njemu, ulijevate djetetu povjerenje u osobu koja će ga paziti. Odgojitelja treba upoznati s dječjim potrebama i interesima, ali i upoznati i prihvatiti dnevni ritam vrtića i uskladiti ga s obiteljskim. Također, važno je djetetu pomoći u osamostaljivanju u prehrambenim i higijenskim navikama koje se u vrtiću potiču već od jasličke dobi.

Ako dijete ima određene probleme kao što je konzumacija samo miksane hrane, probleme u spavanju, poželjno je raditi na tome prije upisa u vrtić ili nakon prilagodbe na vrtić, nikako u isto vrijeme uvoditi sve promjene.

 

I na samome kraju, sjetimo se izreke A. Einsteina da je život poput vožnje biciklom, da bismo održali ravnotežu, stalo se moramo kretati. Vrtić je samo prva stepenica za vaše dijete u procesu kretanja prema idućem cilju i nastojte uz red stresa i suza dodati red zabave.

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

Odvajanje od roditelja

ODVAJANJE OD RODITELJA
 

 
Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje. (L. Wooten)

 

Prva odvajanja djeteta od roditelja uglavnom nastupe nakon višemjesečnog razdoblja u kojem su roditelji neprestano bili s djetetom nakon njegovog rođenja, pažljivo osluškivali sve djetetove potrebe i u cjelosti bili posvećeni njegovom uspješnom razvoju. Obično je riječ o odvajanju za vrijeme zimskih ili ljetnih praznika, kad djeca odlaze kod bake i djeda ili drugih bliskih osoba na čuvanje. Nekad i roditelji odlaze na putovanje par dana bez djece dok ona uživaju na moru ili u seoskim radostima kod bližnjih. Djeca se često tome vesele, ali postoje situacije, posebno ako je riječ o prvom odvajanju, kad djeca teško pristaju na odvojenost i reagiraju uznemireno. Kad dođe taj trenutak dijete se grčevito hvata za roditelja, plače, vrišti, emocije potpuno ovladaju njegovim umom, žali se na razne bolove i odbija ići u korak s dogovorom.

 

Zvuči li vam poznata ova situacija? Kako se tada osjećate?

Roditelji najčešće osjećaju nemoć, stres zbog odvajanja, strah kako će biti djetetu, brojni osjećaju tugu ili krivnju, pa odustanu od dogovora i ne razdvajaju se od djeteta. Opisana situacija naziva se separacijska ankisoznost te predstavlja dječji strah od napuštanja njima važnih osoba, a javlja se u dobi 6-8 mjeseci. Koliko će strah od napuštanja biti velik ovisi o vrsti privrženosti koju su djeca razvila s roditeljima, posebno s majkom. Također, djeca vole rutinu, ujednačen dnevni ritam, sigurnost, ljubav, okruženost najbližim osobama i zaštićenost, te odvajanje uzrokuje napetost, tjeskobu, strah da se roditelj neće vratiti. Također, dijete ne razumije pojam vremena i ne zna što znači skorašnji ili daljnji vremenski povratak roditelja, postoji samo strah da se roditelj neće vratiti i da će dijete ostati nezaštićeno. Unatoč takvim dječjim reakcijama i pokazanom strahu, oni uglavnom žele ići na odmor, ali taj trenutak ne mogu prevladati paniku od odvajanja i potrebno je da ih roditelji dožive, saslušaju i uvaže njihove emocije. U većini slučajeva, to je jedan od prvih zajedničkih izazova koji se uspješno prevladaju i koji djeci omogućava prvo suočavanje s promjenama tijekom kojih emocionalno rastu.

 

Pri rastancima od djeteta vrlo je važan odlučan stav u smislu da ako ste se pozdravili s djetetom i rekli da idete, da to i učinite. Uz to djetetu možete ponuditi neki prijelazni objekt koji mu je posebno drag s ciljem stvaranja sigurnosti u novom okruženju. Jedna od ideja je i da roditelj otvoreno razgovara s osobama koje će čuvati dijete i uputi ih kako postupiti u slučaju jake dječje nostalgije za roditeljem. Otvorena komunikacija je bolja od situacije u kojoj će baka ili djed umirivati dijete riječima: tek si ovdje nekoliko dana, pa ti si velik/velika, zašto plačeš i slično što umanjuje vrijednost djetetovih emocija i uzrokuje još veći strah. Umjesto riječi koje će djetetu oduzeti pravo da mu roditelj nedostaje, da je ljut ili tužan, bolje je pokazati razumijevanje, povezati se na emocionalnoj razini s djetetom, a potom usmjeriti na nove aktivnosti. Djetetu se može reći: Vidim da ti jako nedostajemo kao i ti nama. Čini mi se da tuguješ za nama. Želiš li još malo uživati s bakom i djedom, a ako ti i za dva dana bude jako loše doći ćemo po tebe. Djeci je nekad potrebno samo čuti da ih uvažavate i vrlo brzo zaborave na problem i prilagode se promjeni.

 

Osim prijelaznog objekta, osobe koje čuvaju dijete mogu s njim stvoriti nove rituale i aktivnosti koje stvaraju osjećaj sigurnosti i topline – omiljena slikovnica ili uspavanka pred spavanje, pričanje priča, kuhanje jela koje dijete voli, pečenje kolača koji tjeraju brige i slično stvaranje novih doživljaja. Dječji mozak, uostalom i mozak odrasle osobe, stvara pamćenje putem asocijacija. Bilo koji ugodan miris, zvuk, nježan dodir u djeteta potiče stvaranje i povezivanje neurona koji će kasnije potaknuti prisjećanje na praznike s osjećajem radosti.

 

Važno je djecu stupnjevito pripremiti na odvajanje. Dijete može ići na vikend kod šire obitelji, prespavati kod prijatelja i slično. Roditelj treba unaprijed s djetetom popričati o nadolazećim praznicima, detaljno reći kad će ga zvati, pažljivo slušati o njegovim doživljajima s praznika i ne ignorirati ako je dijete jako uznemireno. Neka djeca su po temperamentu senzibilnija i teže se odvajaju, sklapaju nova prijateljstva i prepuštaju se promjenama te samim time traže i više razgovora.

 

U svemu ovome potrebno je izbjegavati lažna obećanja i držati se dogovora – nema potrebe za govorenjem djetetu da se vraćate za dva dana ako to nije istina čime se narušava njegovo povjerenje u vas dugoročno i stvaraju strahovi za ubuduće. Također, osobe kod kojih dijete odlazi na praznike svakako trebaju biti osobe od povjerenja o kojima roditelji iskazuju pozitivno mišljenje. Dijete upija verbalne i neverbalne iskaze, sigurno će s nepovjerenjem ići u nekog ako vi imate tračak sumnje u tu osobu.

 

Ne smijemo zaboraviti roditeljev osjećaj pri odvajanju. Prirodno je da se osjeća prestrašeno i da to prizna okolini te da mu dijete nedostaje već nakon sat vremena, ali nema nikakvog razloga za krivnju. Roditelj koji uspije u moru obveza, pronaći malo vremena za svoj unutarnji mir, upoznavanje sebe, osvještavanje vlastitih emocija, otići na kratko putovanje ako je dijete starije, imati hobije, prijatelje je roditelj koji svojim povratkom djetetu donosi novi komadić sebe, neistraženog svijeta, neka nova znanja i vještine te njegov unutarnji mir automatski prenosi na dijete. Samo roditelj koji prihvaća svoje emocije, dopušta im da se razviju i razgovara o njima, može dijete podučiti istim obrascima ponašanja. Ključan je trenutak ponovnog povezivanja u kojemu se roditelj predano i s obnovljenom energijom posvećuje djetetovim potrebama za ljubavlju, zabavom, poštovanjem. Za to vrijeme, i dijete stječe nova znanja, iskustva, suočava se s izazovima, novim ljudima, razvija vještine, iako toga nije svjesno na kognitivnoj razini. Stečene vještine ga pripremaju za život koji je prepun rastanaka, izazova i u kojem samo mijena stalna jest.

 

Možemo zaključiti kako će navedeni savjeti sigurno biti korisniji ako uz njih dijete ostvaruje potrebe za snom, kvalitetnom prehranom, ujednačenim dnevnim ritmom, vlada ugodno i toplo obiteljsko ozračje lišeno štetnih događaja koje uzrokuju stres i naravno, produljuju period prilagodbe na novo okruženje bez roditelja.

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

Utjecaj medija na djecu

UTJECAJ MEDIJA NA DJECU
 

Jeste li se ikad uhvatili da su vam prošli sati dok lutate internteskim bespućima u kojekavim aktivnostima od internet kupovine, plaćanja računa, čitanja najnovijih vijesti, gledanja serija, a da ni sami na kraju ne znate reći što ste radili, gdje je nestalo dragocjeno vrijeme i kakva je korist od tog?

 

Ako se nama odraslima mogu dogoditi ovakve situacije, neizbježno je zapitati se kako je tek djeci i koliko je važno razvijati samokontrolu, svijest o kvalitetnom provođenju slobodnog vremena, razvijati sportske i čitalačke interese i kritički koristiti razne vrste medija. Djeca su najosjetljiviji konzumenti medija. Posebno djeca predškolske dobi, čije se kritičko mišljenje i sposobnost logičkog zaključivanja još razvijaju te su zbog toga više podložna negativnom utjecaju medija.  Prema brojnim autorima, djeca uz televizor i druge medije dnevno provode 3 do 4 sata, najviše uz televizor, video-igre i internet (Sindik, 2012, Ilišin, Marinović, Bobinac, Radin, 2001).

 

S obzirom da danas djeca vrlo rano počinju koristiti različita medijska sredstva može se slobodno reći da je djetinjstvo postalo medijsko. Međutim, nisu samo mediji ti koji utječu na dijete i zbog kojih dijete usvaja određene obrasce ponašanja već aktivnost tj. pasivnost odraslih kojima su djeca okružena. Nije presudan negativan utjecaj medija, već ravnodušan roditelj koji ne brine koliko dijete provodi vremena uz medije, kakve medije i kako oni utječu na njega. Nije novost da je primarni socijalizacijski agens za djecu njegova obitelj. Ako roditelj odgovorno prihvaća svoju ulogu, zna da je on taj koji pomaže djetetu u medijskom opismenjavanju. Medijska pismenost se shvaća kao promišljanje o medijskim sadržajima te razvoj kritičnosti prema ponuđenim medijskim proizvodima i porukama te prema onima koji ih odašilju (Ilišin, 2003). Neupitno je da mediji također obrazuju djecu, informiraju i zabavljaju. No, ako roditelj ne brine o tome što dijete gleda, s kojim likovima, vrijednostima i kvalitetama se druži u virtualnom svijetu, kome poklanja pažnju, medijska funkcija obrazovanja i zabavljanja lako prijeđe u besciljno lutanje medijskim sferama.

 

Ako provodimo sate čitajući internet portale, umjesto s knjigom u slobodno vrijeme se družimo s daljinskim upravljačem, mobitel nam je neizostavan dnevni dodatak, ne uvodimo vrijeme bez ikakvih tehnologija u obitelji, budimo se i liježemo uz tipkanje poruka i s laptopom u krilu, opsjednuti smo čitanjem emailova, ne biramo pomno filmove i emisije koje gledamo, kako možemo očekivati od djece da će spremno ugasiti TV čiji program odlikuju visoka animacija, prenaglašene glazbene dionice, vizualni i auditivni specijalni efekti koji su u funkciji privlačenja i zadržavanja dječje pažnje?

 

Isključiv stav roditelja za ili protiv medija također može biti štetan. Najdjelotvorniji način medijskog opismenjavanja djece je razgovor. Razgovor o onome što dijete zanima u vezi medija, razgovor o odgledanome filmu u kinu, emisiji na TV-u, iz čega se može vidjeti kako je utjecalo na dijete. Posebno je bitno razgovarati s djecom predškolske dobi koja ne razlikuju realnost od imaginarnih događaja i skloni su brkanju jednog s drugima. Također, utjecaji medijskih poruka su dalekosežni i ne moraju biti vidljivi odmah. Štetan utjecaj medija može se vidjeti nakon dulje vremena i stoga je važno da roditelj stalno prati dijete na putu medijskog opismenjavanja i pritom radi na vlastitom razvoju.

 

Medijima se najviše spočitava poticanje agresivnog ponašanja u djece sadržajima koje nude. Eksperimentima psihologa A. Bandure[1] u 60-im godinama pokazano je da djeca gledajući nasilne scene i likove preuzimaju nasilne obrasce ponašanja. Djeca gledanjem nasilnih sadržaja razvijaju otpornost na agresiju. Eksperiment možda pripada prošlosti, ali njegovi zaključci su odraz današnjice. Malo dijete ne razumije poantu priče, već pažnju usmjerava samo na naglašene događaje, uglavnom nasilje, pa je vjerojatnije da će kasnije, kroz igru, imitirati ono što vidi.

 

Autor knjige Daljinski upravljani iznosi još neke negativne popratne efekte prekomjernog konzumiranja raznih medijskih sadržaja kao što su usporen razvoj govora, ometa se razvoj dječje pažnje i koncentracije, zaustavlja se se razvoj mozga, usporava se tjelesni metabolizam.

 

Brojne su mogućnosti kojima roditelj može skinuti TV/videoigrice/internet s pijedestala u kući i uputiti dijete na druge oblike zabave i informiranja: večer uz medije zamijeniti večerima u knjigu u kojima će i roditelji i djeca uživati u knjigama koje su zajednički odabrali u knjižnici, razgovarati o pročitanome, slikati, pjevati i plesati, izrađivati nešto od raznih materijala, kuhati, više boraviti u prirodi, sjedilački način života zamijeniti sportskim aktivnostima, igrati društvene igre, posjećivati muzeje, kazalište, kino, razgovarati o proživljenom danu, voditi djecu na kreativne radionice.

 

Članak 15. Konvencije o dječjim pravima govori o pravima djeteta da bude informirano i/ili ima pristup informacijama putem različitih medija koje mu mogu pomoći u njegovom ukupnom rastu i razvoju, a i na popisu 8 ključnih cjeloživotnih kompetencija (prema preporuci Europskog parlamenta iz 2006.) uvrštenih u nove obrazovne kurikulume je digitalna kompetencija koja podrazumijeva medijsku pismenost. Dakle, mediji i važnost razumijevanja istih i upravljanje njima su ključna vještina za današnje društvo.

 

Ne postoje naznake da će mediji uskoro nestati ili da će mijenjati svoje (ne)moralne poruke, niti mogu biti glavni krivac za odašiljanje iskrivljenih vrijednosti koje su uvijek produkt društva u cjelini. Međutim, moguće je i neophodno za kvalitetan razvoj mladih da roditelji i škola reagiraju na novonastalo medijsko okruženje druženjem i komuniciranjem s mladima te im pomognu u razvoju kritičkog mišljenja, boljoj organizaciji slobodnog vremena, poticanju kreativnosti i stvaralaštva i sagledavanjem svijeta kakav jest, a ne kakvim ga mediji nastoje prikazati. Aktivnijim životom, izvršavanjem svojih obveza, zanimljivim provođenjem slobodnog vremena, mladi će biti u stanju selektirati medijske informacije, a ne ih upijati kako ih mediji serviraju (Vandewater i dr., 2006, Miliša i Ćurko, 2010, Kunzick i Zipfel, 2006, Raj i Ramjat 2010).

 

Ako ne želimo da nam djeca budu daljinski upravljana, puno tog možemo:ne uvoditi gledanje TV-a za djecu mlađu od 3 godine jer prizori s ekrana izazivaju samo zbrku dojmova i osjećaja, sposobnost razlikovanja stvarnosti od mašte nastupa između šeste i osme godine života i potrebno je intezivno s djecom razgovarati o dojmovima nakon nečeg što su gledala na TV-u ili su igrala videoigricu, roditelji trebaju sudjelovati u izboru medijskih sadržaja za djecu (kao što sudjeluju u izboru hrane, odjeće, knjiga) TV treba uključiti kada se prikazuje neki zanimljiv program, a ne da bude stalni zvučni i slikovni ukras u  pozadini i izbjegavati TV ujutro, pred spavanje i tijekom obroka te ne uvoditi TV u dječje sobe. Ako niste sigurni kako upotpuniti slobodno vrijeme djece ili obaviti nešto dok ste s djetetom, uvijek mu možete pružiti knjigu/slikovnicu/enciklopediju i otvoriti mu prozor u novi svijet.

 

Jedna od web stranica na kojima roditelji mogu vidjeti preporuke stručnjaka po pitanju korisnih medijskih sadržaja, prijedloge kazališnih predstava i filmova za djecu je: http://djecamedija.org/rk/category/preficr/

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

 

[1] Eksperimentom je želio dokazati hipotezu da je ljudsko ponašanje uvjetovano ne samo genetski, već društveno.

Za potrebe eksperimenta Bandura je snimio dva videa. U prvom su se odrasle osobe agresivno zabavljale zlostavljajući napuhanu lutku klauna (Bobo lutku) bušenjem, udaranjem i premlaćivanjem čekićem. U drugom su se odrasli mirno igrali lutkom. Eksperiment je započeo time što je  skupini od 24  mala djeteta (u dobi od 37 do 69 mjeseci) prikazao video sa zlostavljanjem lutke. Drugoj je skupini djece prikazao onaj neagresivni video, a kontrolna skupina nije gledala nikakav video. Nakon toga su djeca pojedinačno ulazila u sobu s lutkom.  Među rekvizitima u sobi bio je čekić,  ali i plastični dječji pištolj (iako ga u videu s agresivnim ponašanjima nije bilo). Rezultati su pokazali da su se djeca iz druge i kontrolne skupine, neizložena gledanju nasilja, mirno igrala lutkom. No, djeca iz prve skupine su se izrazito nasilno i okrutno ponašala prema lutki.Link za gledanje izvornog eksperimenta: https://www.youtube.com/watch?v=Pr0OTCVtHbU

Tko vjeruje u roditelje?

TKO VJERUJE U RODITELJE?
 

U ovom ili onom životnom periodu doživjeli smo neuspjehe, radili greške, bili nezadovoljni ishodima nekih situacija. Smatrali smo da smo mogli bolje, prepuštali se zaraznom osjećaju brige i što je još gore samoosude.

 

Kako sam ovo mogla učiniti..nemam pojma o ničemu! Nikad se ne znam postaviti, baš uvijek me nasamare.. Kad bih bar bila dobra u nečemu!Što će tek sad misliti o meni..

 

Zvuče li vam poznato ove izjave?

 

U njima se očituje  samokritiziranje, nemogućnost razumijevanja i prihvaćanja sebe. Često se javlja kad se uspoređujemo s drugima, fokus nam je usmjeren prema navodno boljima i uspješnijima od nas samih. Ili kad promatramo ljude u čiji život uopće nemamo kompletan uvid, ali ih idoliziramo i izvana nam se čine savršeni. Kad ne izvlačimo najbolje iz uvjeta u kojima smo se našli već konstantno želimo mijenjati uvjete, vraćati se u prošlost, kontrolirati nekontrolabilne čimbenike. Kad smo skloniji bavljenju porazima umjesto uspjesima. Kad više zavolimo riječ greška umjesto iskustvo.

 

Samokritiziranje, samookrivljavanje, samoponižavanje, samosažaljenje čovjeka vode u autodestruktivni i depresivni krug iz kojeg je teško izaći. Neprihvaćanjem samoga sebe teško da možemo razumjeti i istinski prihvatiti druge. Jedan obrazac ponašanja vodi ka drugome, jer kako iskreno voljeti nekog ako odbijamo sebe?

 

Stvar se komplicira kad nas promatraju naši bližnji, posebice djeca. Trebali bismo se češće podsjetiti izreke R. Fulghuma da ne brinemo ako nas djeca ne slušaju, brinimo jer nas uvijek gledaju. Djeca nisu, suprotno nekim pedagoškim uvjerenjima, odrasli u malom. Oni su djeca-ranjiva, u potrazi za uzorima, ponekad izgubljena, sklona brzoj internalizaciji raznih obrazaca ponašanja koje vide, ali vrlo intuitivna i bistra. Osjećaju roditeljsku energiju i raspoloženja i upijaju ih u sebe.

 

Nema ništa loše priznati djetetu ako osjećamo krivnju, sram, tjeskobu, ali nema ništa dobro ako potonemo u navedene osjećaje i ne tražimo izlaz. Djeca nas nikad neće osuditi ako vide da posrćemo, padamo, dokle god se za njih odlučimo dignuti i nastaviti dalje boriti.

 

Jeste li se ikad uhvatili u stanju gorčine, tjeskobe, samosažaljenja, kritiziranja sebe i drugih pred djecom? Je li vam takvo ponašanje pomoglo u ičemu? Kakva je tad atmosfera u obitelji?

 

Iza samokritiziranja nekad leže dublji problemi nižeg samopoštovanja i samopouzdanja, a svi se nekad nosimo s time. Ali što poručujemo djeci učestalo optuživajući i okrivljavajući sebe? Isto što i kad vrijeđamo, kritiziramo, okrivljavamo druge- kronično nezadovoljstvo svime, gubimo se u traženju zamjerki svima i svemu umjesto da se pronađemo u traženju osobnog smisla i razvijamo zahvalnost. I jedno i drugo stvara pogubno obiteljsko ozračje. Možemo li umjesto bavljenja drugima i samokritiziranja poraditi na razvoju samopoštovanja, uzeti vremena za osobni razvoj, pronaći životnu strast, pokretače koji nas vesele, posvetiti se pomaganju drugima, uistinu upoznati našeg životnog partnera, djecu, obitelj i prijatelje.

 

Da parafraziram izreku B. Pascala, ako težimo osobnom razvoju, napretku, nastojanju da budemo što kvalitetniji uzor djeci, ne možemo nikad biti nezadovoljni jer ono što želimo uvijek je u našoj kontroli.

 

Postoji niz savjeta kako povećati samopouzdanje, samopoštovanje, bolje se nositi s negativnim osjećajima, više prihvaćati druge… ali ističem jedan najvažniji. Gotovo uvijek nastavljamo dalje i odbijamo poraz ako netko vjeruje u nas.

 

Ima li itko na svijetu da više vjeruje u vas od vaše djece?

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

Polazak u školu

POLAZAK U ŠKOLU ILI ODGODA UPISA – PITANJE JE SAD
 

Bliži se vrijeme kad će roditelji svakodnevno biti zaokupljeni mislima o (pred)upisu svog djeteta za polazak u školu, ako je ušlo u godine kad je za to vrijeme, ili im se jako približilo. Mnogi od njih rastrgani su dilemom – upisati dijete u školu, ili sačekati još godinu dana. Odgovor je, naoko, jednostavan:

Ako je dijete spremno za školu, treba ga upisati.

Jednako vrijedi i obrnuto, nespremno dijete ne bi trebalo upsivati u školu. No, odluka roditelja o upisu, u ovom slučaju, često nije ni malo jednostavna, ni laka, ni brza.

 

Pimjeri iz prakse:

  1. Primjer:

 

Moj polazak u školu

Jedva sam čekao poći u školu. Moja škola je prelijepa. Nalazi se u centru grada, a moja učionica se nalazi na trećem katu. Bila je najljepša učonica na tom katu.

Malo sam bio uplašen prvih dana…Kupio sam ruksak, pernicu, bilježnice i knjige. Torba mi je bila spremna.

Znao sam samo slova i nešto malo brojeva… Bilo mi je teško da se prilagodim… Upoznao sam nove prijatelje, novog učitelja i trudio se biti hrabar.

Volio sam učiti. Vrlo brzo sam učio.

U školi je bilo dobro društvo. Naravno i odmori, zabava…Bilo mi je lijepo i zabavno, ali nisam volio pismene vježbe.

U školi moraš biti poslušan, dobar prijatelj i izbjegavati nevolje… Bio sam dobar prema djeci. Ponašao bih se kao moj učitelj. On je veoma dobar. Pomaže djeci. Trudi se da im objasni…I uvijek je na straini pravde.

                                                                                                Nikola N., V. razred  o.š.

 

  1. Primjer:

Ne treba se bojati škole

Nisam se bojao škole. Nimalo. Sve je lagano. Znao sam da je lagano, da moram puno učiti i vježbati… Kući sam se pripremao. Mama i ja smo vježbali… Pitao sam mamu što me zanimalo i ona mi je rekla.

Mislio sam da će nas biti puno manje – 10 do 15. Puno nas je više u razredu. Ima nas 21, pa je nered.  Svi se deru…Smeta mi buka. Ne mogu točno čut ni odgovorit učiteljici…Najviše volim tjelesni i obožavam likovni. Najteža je matematika, ali meni nije baš ni teška. Volim i prirodu. U knjizi ima puno slika i… naučimo puno o svijetu. Još obožavam čitati.

A što bih poručio roditeljima budućih prvašića, pa da više vježbaju sa svojom djecom…Vidi se da baš i ne pomažu djeci…

Djeci bih isto poručio da, prije nego krenu u školu, puno vježbaju i puno uče… Ne treba se bojati. U školi je lagano. Samo treba puno vježbati i učiti.

Darko E., 1. r.

 

Dva dječaka, dvije različite priče, iz kojih je očito da su    različita djeca na različitom stupnju spremnosti za polazak u školu,  imaju različite potrebe i na različit način ih zadovoljavaju. No, iz obiju priča je očito da  su odrasli ti koji pomažu malenima da svladaju strah i nelagodu od susreta s nepoznatim. Nikola se, kad je već pošao u školu,  oslonio na uzoran lik učitelja, dok je Darka mama vodila kroz proces pripreme i prilagodbe, prije polaska u školu.

 

ŠTO JE SPREMNOST ZA ŠKOLU?

 

Prema riječkim psiholozima, Hadžiselimoviću i Vukmiroviću (1999.), spremnost za školu je dinamička i manje ili više uravnotežena kombinacija tjelesnih, (meta)kognitivnih i socijalno-emocionalnih razvojnih obilježja, koja djetetu omogućavaju da se manje ili više uspješno suoči s programskim zahtjevima (početnog) školovanja i složenošću školskog života

Kriterija za utvrđivanje spremnosti ima više: dob, ili godine starosti djeteta,  tjelesna zrelost i psihička zrelost, koju čine: intelektualna, emocionalna i socijalna zrelost.

Kronološka dob utvrđena je zakonskim i podzakonskim aktima, a tjelesna zrelost u domeni je školskog  liječnika. Psihičku zrelost utvrđuje školski psiholog.

 

  1. a) Intelektualnu zrelost, kao dijela psihičke zrelosti, uz ostalo, čine govor i bogatstvo rječnika, te pravilno izgovaranje glasova, razvijenost mišljenja, sposobnost koncentracije pažnje i okulomotorna koordinacija.

Dijete čiji je govor  razvijen do stupnja koji mu omogućava razumijevanje govora drugih, te da može drugima saopćiti svoje misli i potrebe smatra se zrelim na tom području.

Bogatstvo rječnika sljedeća je značajka intelektualne zrelosti i obuhvaća riječi koje se odnose na svakodnevne događaje, bića, predmete. Dijete primjereno razvijenog govora i rječnika izražava se jednostavnim rečenicama i pravilno izgovara sve glasove. Nepravilan izgovor glasa „R“ te „šuškanje“, uslijed nedostatka prednjih zubića, tolerira se pri utvrđivanju zrelosti i spremnosti djeteta za polazak u školu. Važno je, također, da iz govora može izdvojiti pojedine riječi, a u riječima uočiti pojedine glasove.

 


POLAZAK U ŠKOLU ILI ODGODA UPISA – PITANJE JE SAD1

Nedostatak prednjih zubića može izazvati privremeno „šuškanje“, što se tolerira pri upisu u školu
 

Mišljenje primjereno dobi također je važan pokazatelj zrelosti djeteta za polazak u školu. Misli se, pritom, na mogućnost logičkog mišljenja i korištenja osnovnih misaonih operacija.

Koncentracija pažnje  veoma je važna značajka intelektualne zrelosti. U 1. razredu raspon pažnje prosječnog djeteta varira između 10 i 20 minuta. Sve što je ispod toga, značajno će ga ometati u praćenju, svladavanju školskog programa i pokazivanju napredovanja.

Okulomotorna koordinacija (koordinacija oko-ruka), specifična sposobnost iz skupine intelektualnih karakteristika djeteta, izuzetno je važna za svladavanje elementarnih akademskih vještina, najviše pisanja i čitanja, a može utjecati i na napredovanje u matematici. Ako njezin razvoj nije  dosegao razinu između 6 i 7 godina, vrlo je izvjesno da će dijete imati poteškoće u ovladavanju navedenim akademskim vještinama.


2

Pogrešno držanje olovke (zbog loše navike ili nezrele fine motorike šake i prstiju) može dovesti do poteškoća u svladavanju složene vještine pisanja
 

  1. b) Emocionalna zrelost

Praksa i znanost  potvrđuju da, za uspjeh u školi i životu, nije dovoljno biti samo intelektualno razvijen. Neophodno je još biti i emocionalno zreo. Sukladno potrebama i očekivanjima primjerenih dobi, to znači – znati se i moći nositi s vlastitim i tuđim emocijama: prepoznavati ih, kontrolirati, upravljati njima i djelovati u skladu sa spoznajama i procjenama vezanim uz naše i tuđe emocije. Za budućeg prvoškolca neophodno je ovladavanje sljedećim područjima emocija.

*   Emocionalna stabilnost i kontrola je veoma važna, jer je polazak u školu zahtjevan i stresan. Dijete će se prije prilagoditi i nastaviti uspješno funkcionirati ako više nije  prevrtljivih i nestabilnih emocija, kao što je bilo u ranijoj vrtićkoj dobi.

*  Tolerancija na frustracije također je značajna karakteristika s područja kontrole i upravljanja emocija, važna za sve koji su izloženi stresnim situacijama, pa i za djecu. U prednosti je, naravno, dijete koje se, u takvim situacijama, a početak školovanja ih je prepun,  može suzdržati od naglih emocionalnih izljeva.

*  Ustrajava u učenju i kad mu nije ugodno ni zabavno također spada u ovu skupinu karakteristika emocionalne zrelosti.

 

 

  1. c) Socijalna zrelost


3

Mi smo prijatelji
 

O socijalno zrelom djetetu govorimo kad ima krug prijatelja s kojima se druži i igra, kad ga djeca doživljavaju kao ravnopravnog partnera u druženju, igri, školskim i drugim aktivnostima, ako je usvojilo osnovne norme ponašanja, samostalno je u zadovoljavanju osobnih potreba te je u mogućnosti surađivati s djecom i odraslima. Jako je važno da je nadišlo dječji, razvojni egocentrizam, pa može podrediti vlastite želje pravilima i ciljevima grupe.

 


POLAZAK U ŠKOLU ILI ODGODA UPISA – PITANJE JE SAD4

Socijalizacija ovih prekrasnih djevojčica očito je protekla uredno, pa će im biti lijepo u školi. Gotovo da je već moguće procijeniti koja će od njih imati kakav status u odjelu.
 

            Na kraju, valja reći da je dijete spremno za školu, ako su navedene sposobnosti zrele, tj. razvojno su dosegle razinu koja se očekuje za dob u kojoj se nalazi, a ta je dob utvrđena kao vrijeme polaska u školu. Zrelost sposobnosti i funkcija omogućava uspostavljanje dinamičke ravnoteže, koja je preduvjet  neometanog uključivanja u školski svijet.

 

 

POLAZAK U ŠKOLU – DA / NE I KADA

 

Dijete iz nestimulativne obitelji, koja mu, iz različitih razloga, ne može pružiti dovoljno poticaja za kvalitetan razvoj, ako je kronološki doraslo za školu, i ako nije dovoljno zrelo, treba upisati u školu. Škola je poticajnija od uvjeta koje ima kod kuće. Naravno, ako se takvom djetetu u školi pristupi na pravi način.
Ima djece  koja su kronološki obveznici za školu, a ne pokazuju nikakav interes i ne žele ići u školu. Takva djeca moraju proći propisani postupak utvrđivanja spremnosti za školu, nakon čega će članovi stručnog povjerenstva preporučiti što je najbolje – upis ili odgoda upisa i pod kojim uvjetima.

 

Neka djeca čitaju, vrlo su znatiželjna, ali su mlađa, tj. nemaju kronološku dob potrebnu za školu. Što učiniti u tim situacijama?

Dijete koje nauči čitati i pisati godinu dana prije škole je najčešće bistro dijete. To što je nešto ranije naučilo čitati i pisati, a nedostaju mu druge komponente koje pokazuju da je spremno za početak osnovnog školovanja, nije dovoljan argument za upis. Najbolje je da u školu krene sa svojim vršnjacima.

 

Ako dijete nauči čitati i pisati već u trećoj godini, guta knjige i ima zapanjujuću količinu informacija zadivit će svoju okolinu. Očito je vrlo napredno. No i to, samo po sebi, nije dovoljan pokazatelj za preuranjen početak školovanja. Tek stručna procjena može pokazati ispunjava li uvjete za akceleraciju (ubrzano napredovanje u obrazovanju) ili ne. Da, prijevremeni upis u školu oblik je akceleracije. To je složen i zahtjevan postupak, koji, ako se ne provede kako treba, tj. ne vodeći računa o djetetovim potrebama, može dalekosežno naškoditi tom djetetu. Akceleracija, pa i njen oblik – prijevremeni upis u prvi razred, provodi se samo ako je dijete udovoljilo svim kriterijima psiho-fizičke zrelosti, pa ga se može smatrati spremnim za školu.

Neki roditelji nerado prihvaćaju preporuku stručnjaka da se odgodi upis njihovom djetetu. To je, najčešće, na štetu toga djeteta, jer se pokazalo da manje daroviti, ali stariji (i razvojno zreliji) postižu u školi više od darovitih, ali mlađih.

Odgoda početka osnovnog školovanja, dragi roditelji, nije tragedija. Tim postupkom vaše dijete dobiva novu šansu i više vremena za stjecanje iskustava i sigurnosti, koji su za snalaženje i uspjeh u školi veoma važni. U godini odgode neophodno je dijete uključiti u predškolski odgoj, tj. u vrtić te se mnogo i istinski baviti njime kod kuće.

 

Priredila:

Milijana Kovačević, psihologinja

Priprema djeteta za školu

PRIPREMA DJETETA ZA ŠKOLU
 

Kad govorimo o pripremi za školu, razmišljanja su uglavnom usmjerena na djetetovu intelektualnu pripremu, ispunjavanje pregršt radnih lista u vrtiću, učenje slova i brojki i vještina kao što su mirno sjedenje i slušanje. Stoga je važno da se zapitamo što uopće podrazumijevamo pod pripremom?

 

Razvoj djeteta koje bespogovorno sluša, mirno sjedi, zna čitati i pisati u dobi od 6 g ili kreativno, znatiželjno dijete koje  slobodno iznosi svoja mišljenja, istražuje i druži se s drugom djecom?

 

Ako se zalažemo za drugu opciju, onda se slažemo da se dijete za školu priprema od samog rođenja, uz pomoć roditelja i odgojitelja nizom svakodnevnih aktivnosti i druženja, ne samo u godini pred polazak u školu učenjem čitanja i pisanja. Osim toga, vrtić nije ništa manje važna institucija od škole koja samo služi pripremi. Kako ističe dr.sc.Edita Slunjski vrtić je samo po sebi važno mjesto gdje dijete treba uživati u igri, istraživanju, kretanju, druženju s djecom. Važno je osigurati sigurne i kvalitetne uvjete za djetetovu igru i učenje istraživanjem. Tako dijete uživa u trenutnom periodu i priprema se za budući život, ne samo školu. Ako ima osigurane uvjete za igru i učenje ono se za školu priprema u hodu, usputno, bez velike drame.

 

Danas je važno pitanje djetetove emocionalne spremnosti za školu koja podrazumijeva niz vještina kao što su tolerancija drugih, samokontrola emocija, odgoda potreba i želja, poštovanje učiteljice, uspješno nošenje sa strahovima i rješavanje sukoba. Neophodno je za djetetovu pripremu za život pa tako i školovanje da mu se od rođenja razvijaju suosjećanje, osjećaj pripadnosti, norme ponašanja, odgovornost. Navedene važne vještine u predškolskoj dobi manifestiraju se biranjem prijatelja, zaštitničkim ponašanjem prema mlađima, kontrolom ljutnje, suosjećanjem s tugom druge djece, mogućnošću suradnje u timskim aktivnostima, prihvaćanjem pravila u raznim igrama.

 

Sama osnova uspješne pripreme za školu jest djetetova samostalnost u brizi za sebe-kontrola fizioloških potreba, služenje jedaćim priborom, odijevanje.

 

Nije dovoljno da dijete briljira u brojanju do sto, a da ne može samo zavezati vezice.

 

Pred polazak u školu uputno je dijete psihički pripremiti na novo okruženje, ljude, pojam učiteljice, da će u školi biti uspoređivano i ocjenjivano, da će biti područja u kojima će biti odlično, ali i onih u kojima će biti manje dobro i da je to sasvim u redu. Važnije je da roditelji djeci usade osjećaj odgovornosti kod pospremanja igračaka, čuvanja svojih stvari, slušanja uputa, zajednički istraže put do škole, pripreme kutak u domu za njegovo buduće učenje, afirmativno pričaju o školi i nipošto u ljutnji ili svađi zastrašuju dijete školom.

 

Pažnja u djeteta se može razviti i pričanjem priča u kojima se dijete koncentrira na detalje, izvršavanjem rutinskih svakodnevnih aktivnosti kao što su postavljanje stola za ručak, ali blago i sporo, davanjem vremena da se dijete u potpunosti posveti zadanoj aktivnosti. Potrebno je puno igre s djetetom u kojoj je ono organizator, osmišljava igre, bira materijale čime se omogućuje razvoj inicijative, poduzetnosti, samopouzdanja što je neophodno za njegovo uspješno školovanje.

 

Ništa ne može bolje pripremiti dijete za školu od roditeljskog njegovanja djeteta u sebi- slušanje dječjih priča, prepričavanje školskog dana, zajedničko biranje knjiga. Dijete najviše uživa kad se i roditelj raduje školi, prepričava svoja pozitivna iskustva, pokazuje interes za djetetove školske aktivnosti.

 

I ne smijemo zaboraviti, čovjek je biće kretanja i njegov se mozak razvija u pokretu, dijete u skakanju, trčanju, istraživanju okoline. Korištenje tehnologije može biti vrlo korisno, ali u određenoj mjeri, dok je kretanje neminovno za djetetov cjelokupan razvoj. Uživanjem u raznim fizičkim aktivnostima dijete razvija najvažnije moždane centre – za govor, pisanje, čula, ravnotežu što mu omogućuje kvalitetan fizički i kognitivan razvoj. Dr. Ranko Rajović nas podsjeća da prevelikim i nekontroliranim sjedenjem uz tv i kompjuter dijete slabije razvija govor, finu motoriku, ne vježba akomodaciju oka što kasnije rezultira nizom kognitivnih poteškoća u školi.

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

 

Čuvajte nas, pazite nas

ČUVAJTE  NAS, PAZITE NAS, JER ZNAKOVI SU PREMALO!
 

Razdoblje od 2011. – 2020. godine Ujedinjeni narodi su proglasili desetljećem sigurnosti u cestovnom prometu.  Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacija(WHO) prometne nesreće su glavni uzrok stradavanja  djece i mladih  u cijelom svijetu.

Prometni odgoj počevši od dječjih vrtića i osnovnih škola do odgoja u obitelji preduvjet je za sigurno ponašanje u prometu. Posebno se to odnosi na djecu, njima je važno da prije polaska u školu steknu znanja o sigurnom sudjelovanju u prometu.

 

Djeca su psihofizički nezrela, umanjene su im sposobnosti prosuđivanja, predviđanja i odlučivanja, ne shvaćaju opasnosti koje im prijete:

  • zbog nižeg rasta često nemaju dobru preglednost i teže su uočljivi ostalim sudionicima u prometu
  • vozači često ne poštuju prometne propise vezano za siguran prijevoz djece u vozilima, brzinu i alkohol.

 

Posljednjih godina u Republici Hrvatskoj se povećava udio djece stradalih u prometu u svojstvu suputnika u vozilu. Odgovornost za ta povećanja snose vozači, u pravilu roditelji. Upravo zato je važno naglasiti roditeljima nekoliko najvažnijih pravila.

 

Savjeti za roditelje

 

  • neka vaše kretanje u prometu uvijek bude pravilno
  • ukazujte djetetu na opasnosti u prometu i opasna mjesta u vašoj okolini
  • pratite ponašanje djeteta u prometu i po potrebi ga ispravite
  • prelazite s djetetom ulicu na pješačkim prijelazima
  • ne pretrčavajte s djecom ulicu dok vam se automobili približavaju
  • pokažite im najsigurniji put od kuće do škole
  • naučite i omogućite djetetu da u školu kreće na vrijeme, bez žurbe
  • objasnite im zašto blizina prometne ulice nije mjesto za igru
  • odjenite vašu djecu u odjeću koja će ih učiniti vidljivim u prometu: svijetlim odjevnim predmetima, odjećom presvučenom reflektirajućim materijalima
  • upozorenje djeteta na vaše nepravilno ponašanje u prometu shvatite ozbiljno i  ispravite svoje ponašanje
  • djecu prevozite isključivo na propisan način, vezane pojasom u odgovarajućim  sjedalicama i na odgovarajućim postoljima(NN 92/14 Zakon o sigurnosti prometa na  cestama)

 

Savjeti za  djecu

 

  • kad prelazite cestu uvijek pogledajte lijevo, pa desno, pa opet lijevo
  • cestu prelazite samo na zeleno svjetlo ili na znak policajca
  • cestu prelazite samo na obilježenom pješačkom prijelazu, ako u blizini nema vozila ili su se zaustavila da vas propuste
  • preko ceste na trčite i nemojte se na njoj igrati
  • u slučaju da cestu trebate prijeći na neobilježenom dijelu, idite najkraćim putem
  • ne izlazite na cestu između parkiranih vozila
  • uz cestu idite nogostupom
  • na cesti bez nogostupa hodajte lijevom stranom kolnika
  • ako vas je više hodajte jedan iza drugog

 

U prometnim nesrećama u prvih jedanaest mjeseci 2015. godine u Norveškoj nije poginulo  niti jedno dijete do 10 godina.  Ovaj uspjeh postignut je ciljanim radom na prevenciji  što je dovelo do  odgovornijeg ponašanja  roditelja na cestama i  strožim kontrolama  u prometu.  U prometnim nesrećama u Republici Hrvatskoj u toku 2014. godine stradala su   972 djeteta, od toga 8 smrtno.  Radi se o 40 školskih razreda stradale djece.  Splitu je  ove godine  upisano  1780 prvašića, proširimo njihovo znanje o prometu kako bi im sačuvali zdravlje i život.

 

U pisanju ovog teksta korišteni su tekstovi sa službenih web stranica Ministarstva zdravlja i Ministarstva unutrašnjih poslova, te iskustva sa predavanja o prometu po splitskim vrtićima i školama.

 

Tajnik ogranka AMAC-FSC Split

Denis Krstić

 

Čitajmo djeci!

ČITAJMO DJECI!
 

Možda nema dana našeg djetinjstva koje smo tako ispunjeno živjeli od onih koje smo proveli s omiljenom knjigom. (Marcel Proust)

 

Rana pismenost je pojam koji podrazumijeva ono što djeca znaju o čitanju i pisanju prije nego što nauče čitati i pisati. Brojni stručnjaci ga povezuju s kasnijim uspjehom u čitanju i učenju.

 

U kontekstu razvoja predčitačkih vještina nužan preduvjet je djetetov razvoj govora. Prema Miri Čudini – Obradović, autorici niza djela o razvoju predčitačkih i čitačkih vještina, ključno razdoblje za razvoj govora je od 18-24 mjeseca i uvjetovano je razvojem živčanog sustava, okolinskim  poticajima,  interakcijom  s  odraslima.  Dijete  već  od  druge  godine  razvija pismenost i pokazuje znakove razumijevanja značenja i uporabe pisanog teksta.

 

Dijete je spremno za učenje čitanja kad ima razvijene određene predčitačke vještine, a to su (National Early Literacy Panel, 2013):

  • Dobro razvijen govor
  • Uočavanje vidnih detalja
  • Povezivanje riječi sa slikom i riječima
  • Dijete zna kako se drži knjiga, okreću stranice, prati smjer pisma
  • Prepoznavanje riječi  i praznine koja odvaja od druge riječi
  • Razlikovanje svih glasova u riječi, povezivanje slova s glasom,  prepoznavanje rime, prvog i zadnjeg glasa u riječi (fonološka osjetljivost)
  • Znanje o slovima i da ona daju riječ koja označuje predmete
  • Dijete predškolske dobi je sposobno za sintezu i analizu riječi
  • Razvoj motivacije za čitanje

 

Često čitamo o važnosti roditelja kao prvog modela ponašanja kojeg djeca vide te obitelji kao onoj koja nosi ogroman potencijal u kreiranju zdravih uvjeta za radosno odrastanje djeteta.

 

Isti slučaj je i kod razvoja predčitačkih i čitačkih vještina. U društvu su učestale polemike oko toga hoće li  današnja  moćna i  progresivna  tehnologija uzrokovati izumiranje žive riječi, knjiga i čitanja. No zapravo, kao uvijek, to ovisi o nama i našoj volji da sebe i dijete uvedemo u čaroban svijet knjiga i odmaknemo od pretjerane upotrebe tehnologije.

 

Zašto su roditelji moćni u ulozi osvještavanja važnosti čitanja?

 

Prema autorici Stričević (2006) oni:

  • Najbolje poznaju djecu i način na koji uče
  • Dok čitaju djeci ili za sebe, djeca vide primjer odraslog koji knjige smatra važnima
  • Djeca čitanje ne razvijaju samo u školi, spremna su za njega mnogo prije, od samog rođenja što je zanimljivo ako uzmemo u obzir činjenicu da se šezdesetih godina 20. st. čitanje smatralo isključivo dijelom formalnog obrazovanja te se smatralo da je dijete tek u dobi od 6 i pol godina spremno za učenje čitanja
  • Djeca uče kroz igru i činjenje i to najviše u društvu odraslih
  • Zbog kratkoće djetetove pažnje, djeca vole da im se čita i ponavlja češće ono što je zanimljivo, a to najviše mogu roditelji koji su s njima svakodnevno

 

Roditeljevim čitanjem djetetu oni se međusobno povezuju, stvara se osjećaj zajedništva i povjerenja. Slobodno vrijeme je više zajedničko, manje odvojeno. Otkrivaju međusobne interese, želje, potrebe, upoznavaju jedno drugo. Otvara se prostor i vrijeme za razgovor, te se u djeteta razvija govor i vještine komuniciranja. Pažnja i koncentracija se produljuju, rječnik je bogatiji, razvija se pamćenje, sposobnosti zaključivanja i kritičkog mišljenja. Dijete stječe mnoge spoznaje, uči kroz zanimljivu aktivnost i dobiva ideje za razmišljanje i djelovanje.

 

Bajke su posebno moćno oruđe u prijenosu moralnih pouka djetetu, dijete uči o socijalnim odnosima, razlici dobra i zla, pomaganju drugima, osvještava emocije, uči prepoznavati tuđe- kako vidimo, sve vještine ključne za uspješan život i razvoj emocionalne inteligencije.

 

Knjige potiču maštu, znatiželju, istraživanje, a gdje bismo svi danas bili bez nečijeg istraživačkog duha?

 

Ideje kako potaknuti čitanje u djece su brojne- odvojite vrijeme za čitanje, učinite to svakodnevnim ritualom, okružite se raznim materijalima, ne samo knjigama. Recepti za kuhanje, popisi za kupnju, simboli, natpisi izvan doma, tekstualne poruke oko vas,  .. razni svakodnevni poticaji mogu služiti kao materijal za čitanje. Dajte djetetu slobodu izbora slikovnice, knjige, vodite ga do knjižnice redovito, pratite zbivanja u vašem društvenom okruženju koja promoviraju razne pisce, knjige, knjižnice. Neka knjige budu poklon u raznim situacijama, stvarajte zajedno obiteljsku knjižnicu, dok čitate, koristite priliku prije i nakon za komuniciranje, osluškivanje djeteta. S malim djetetom počnite od čitanja i pisanja vlastitog imena, prepoznavanja slova, korištenja rima i brojalica te raznih pjesmica.

 

Kao i kod svake aktivnosti, poticaji i uvjeti koje u svom domu uredite važni su za sve. Ako je dijete okruženo raznim materijalima i knjigama bit će mu prirodnije pristupiti čitanju. Davno je Tin Ujević rekao da knjiga nije hrana, ali je poslastica…

Jeste li učinili sve u vašoj roditeljskoj, odgojiteljevoj, učiteljevoj moći da otkrijete djetetu poslasticu zvanu knjiga?

 

Prije nego što ih bombardiramo slovima i brojkama, zapitajmo se koliko često sami posežemo za knjigom i posvećujemo se aktivnosti čitanja u kojoj nas djeca mogu vidjeti?

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

Obitelj očima djeteta

OBITELJ OČIMA DJETETA
 

Ništa značajnije ne može učiniti otac za svoju djecu, nego to da voli njihovu majku.  J.J.Rousseau

 

Ako slijedimo neke znanstvena određenja obitelji, ona je organiziran sustav odnosa više članova vezanih srodstvom i u stalnoj međuovisnosti. No da pitamo bilo koga, svi imamo neku svoju definiciju, viđenje obitelji i onog što ona nama znači. I većina povrh krvnog srodstva stavlja osjećaj zajedništva, potpore, emocionalne sigurnosti, osjećaja ljubavi i pripadnosti, zajednički jezik obitelji, dijele li članovi slične poglede na svijet, koliko i kako članovi provode slobodno vrijeme unutar obitelji, jesu li obitelj imenovali kao prioritet ili stavili na milost nebitnim stvarima, uče li i mijenjaju li se zajedno. Nekad je bio važan egzistencijalni opstanak obitelji i zajednički rad, danas je važan emocionalni opstanak.

 

Često se priča o problemima s kojima se današnje obitelji susreću, no rijetko je naglasak na odnosu majka-otac. Negativan i turbulentan odnos među roditeljima donosi kaos i probleme cijeloj obitelji. U korelaciji je sa problemima u ponašanju djece, školskim neuspjehom, djeca traže izlaz i utjehu u raznim destruktivnim aktivnostima.

 

Kod zadovoljne i sretne djece stanje je naočigled drukčije. Oni se osjećaju sigurno, samopouzdano, vode ih  pozitivni ciljevi, imaju više energije za učenje, provode slobodno vrijeme sa roditeljima, ostvaruju kvalitetne prijateljske odnose.

 

Autori Psihologije braka i obitelji ističu da je za djetetov školski uspjeh vrlo važna međusobna roditeljska ljubav, odsutnost zlostavljanja i zajednički ciljevi. Kao najvažniju odrednicu kvalitetnog roditeljstva ističu očevo shvaćanje zajedništva u rješavanju problema. Ako otac shvaća važnost napredovanja obitelji kao zajednički cilj oba supružnika, pomaže ženi u svim aspektima odgoja djece.

 

Možemo djetetu željeti sve najbolje, ali način na koji njegovi roditelji postupaju jedno prema drugom urezuje mu se u pamćenje više od svega ostalog. Dijete primjećuje komunikaciju između roditelja, koliko se podupiru, zajedno zabavljaju, kakvi su jedno prema drugom ako dođe do nesporazuma, kakve su im zajedničke aktivnosti van odgoja djece i posla, koliko poštuju jedno drugo.

 

Što mislite kako vas vaša djeca vide? Jesu li zadovoljna time?

 

Prema knjizi Sedam glavnih pogrešaka roditelja, prvo mjesto zauzelo je zanemarivanje partnerske veze i potpuno posvećivanje supružnika djeci što dovodi do konflikata i razvoda čime se nameće zaključak da je očito jedino pravilo koje je moguće donijeti važnost njegovanja svih odnosa u koje su članovi obitelji uključeni.

 

Brojni istraživači ističu neke elemente kvalitetnog partnerskog odnosa važne za razvoj kvalitetne obitelji kao što su:

  • gajiti pozitivne misli i osjećaje za partnera
  • spremnost na krizne trenutke
  • suradnički život, provođenje zajedničkog vremena
  • aktivno slušanje i uvažavanje partnerovih misli i osjećaja
  • povremeni pregled i pojašnjavanje vlastitih i zajedničkih ciljeva, interesa, prijateljstava
  • izbjegavanje kritiziranja, uvreda, osude partnera

 

U priručniku za roditelje i djecu Lijepo je biti roditelj također se nalaze najvažnije poruke o održanju dobrog braka kao što su: uspostavljanje granica individualne neovisnosti unutar bračne zajednice, izgradnja područja bračne privatnosti- važno je odvojiti prostor i vrijeme koje se ne smije žrtvovati poslom ili bilo kojim drugim obvezama supružnika, održavanje pozitivnih iluzija- razdoblje zaljubljivanja i romantike.

 

Kvalitetan brak temelj je za kvalitetnu obitelj, a odnos roditelj-roditelj model je djetetu za ponašanje u njegovim vezama s drugim ljudima. Dopuštajući raspad obitelji prepuštamo odgovornost današnjoj kulturi da odgaja djecu što je imajući u vidu razne kulturne i društvene utjecaje danas, vrlo riskantno.

 

Želimo li uistinu odreći se važne roditeljske uloge i dati moć drugima (medijima, osobama, bilo kome) da odgajaju našu djecu?

 

Više nego ikad je važno da budemo odgovorni prema svojoj obitelji i budemo njene vođe jer djeca više nego ikad trebaju strukturu, podršku, savjete, iskustvo roditelja. Sjećam se pričice o kineskom bambusu. Kad se posadi sjeme te biljke tijekom četiri godine rasta se ne vidi ništa osim tankog izdanka. Ali u petoj godini rasta bambus naraste 32 metra! Slično je nekad i u obiteljskim odnosima- trudimo se, ulažemo vrijeme, činimo sve što možemo, ali kao da nema nikakvih rezultata. Međutim, strpljenjem i trudom dođemo do „pete godine“ kad nas iznenade pozitivne promjene i stanje u obitelji.

 

Možda se može kao najvažnije reći da je bitno nikad ne odustati od kreiranja zajedničke vizije i ciljeva u obitelji, biti joj predan, stvarati zajedničke uspomene i čuvati taj dio svemira od negativnih vanjskih utjecaja.

 

Možemo li već danas smisliti načine kako obitelj staviti na prvo mjesto koje zaslužuje?

 

Antonia Radeljak, mag.paed.

 

Roditelji u potrazi

RODITELJI U POTRAZI ZA USPJEHOM I SREĆOM SVOJE DJECE
 

-tematske crtice u povodu svjetskog Dana djeteta, 20. studenog 2015. godine 

U ovim turbulentnim vremenima, kad su besćutost, zlo, krvoproliće, nemir, nestabilnost, pogrešan sustav vrijednosti, egoizam, konzumerizam, gramzivost…zavladali svijetom, teško je odabrati put koji će, odgojem, ali i obrazovanjem, omogućiti djetetu da se samoaktualizira, postane, ostane sretno i srećom zrači, na osobno zadovoljstvo, zadovoljstvo svojih roditelja, odgojitelja i učitelja te na dobrobit cijeloga društva. Promišljanja o minulom, procjenjivanje, vrjednovanje učinkovitosti minulog i planiranje novih početaka, na temeljima onog što je u minulom valjalo, pravi je put ka ostvarivanju navedenog cilja.

Na putu djetetova odrastanja mnogo je novih početaka. U njima su sadržane njegove šanse.

Ima jedan novi početak koji se svake školske godine događa cijeloj generaciji djece. Osim što je nov, među najvećim počecima je u djetinjstvu i životu općenito. Radi se, naravno, o polasku u školu.  Godinama sam pratila takve početke i, zahvaljujući djeci, napajala se ljepotom, nevinošću, bezbrižnošću, željom za svladavanjem novih zapreka, postizanjem uspjeha, stjecanjem prijatelja, naklonosti učiteljice, dobivanja priznanja roditelja… Vidjela sam kako se to nekoj djeci ispunjava, a druga se pogube, ne mogavši ostvariti svoje žele. Previše su željela? Odrasli su zatajili? Učitelji? Roditelji? Oboje?  Ili svega ima po malo?   Sve su varijante moguće.

Ovog puta razmotrimo što bi roditelji mogli i trebali učiniti da dijete posve, ili bar približno tome, iskoristi svoje mogućnosti i ostvari svoje želje. Veliki početak prava je prilika za to. Tri su značajna područja u kojima je, za postizanje uspjeha i dječje sreće, neophodno kvalitetno  sudjelovanja roditelja:

  1. Intelektualni razvoj i korištenje intelektualnih kapaciteta
  2. Veliko, važno, ali zapostavljeno područje emocija
  3. Sposobnost za kvalitetan suživot s drugima – djecom i odraslima – razvijana u procesu socijalizacije.

 

  1. Opčinjenost inteligencijom i odličnim uspjehom

Djeca se, kad krenu u školu, čak i ako je procijenjeno, da su spremna, međusobno jako razlikuju, po razini razvijenosti opće sposobnosti ili inteligencije (one koja se utvrđuje testovima i prikazuje IQ-om), po načinu kognitivnog funkcioniranja, razini razvijenosti unutarnje (intrinzične) motivacije, načinu reagiranja na vanjske poticaje; složaju različitih sposobnosti unutar opće sposobnosti (ili, po novome, po svojim višestrukim inteligencijama) i još po mnogo toga. Zbog toga im, što je moguće više, treba pristupati individualizirano u tom kontekstu, dužnost je roditelja učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi dijete svoje sposobnosti stavilo u funkciju, koristilo ih i razvijalo do najviše moguće razine. To roditelj može ako objektivno pristupa svojemu djetetu, tijekom predškolskog perioda, sagledava njegove jače, ali i slabije strana te potiče njihov razvoj.

Spoznavanje djetetovih realnih mogućnosti i njihovo poticanje, objektivnim pristupom, pomaže roditelju da postane objektivan i u očekivanjima od svojega djeteta glede školskih postignjuća. Roditeljska očekivanja, primjerena djetetovim mogućnostima, velika su dobrobit za dijete koje započinje svoje školovanje. Objektivan roditelj, ako dijete ima poteškoća, ili se one pojave i počnu razvijati tijekom školovanja, lakše će pomoći svome djetetu. Sam ili u suradnji sa stručnjacima u školi i izvan nje. Isto vrijedi i za roditelje djece koja, zbog svoje opće darovitosti ili specifičnih talenata, s iznimnom i zadivljujućom lakoćom svladavaju školski program. I tu je objektivnost roditelja prijeko potrebna.

Uz objektivnost roditelja, za uspjeh i osobnu sreću djeteta, veoma je važno da roditelj pridaje veliki značaj školi i školovanju. U budućnosti će pobjeđivati eksperti. Ta budućnost je već počela, pa treba odmah djelovati. Konkurencija je sve nemilosrdnija, a bit će toga i više. Dobro je, kao roditelj, učiniti sve da dijete postigne najvišu razinu u području u kojem ono to doista može.  Bez pritiska, nametanja i proiciranja osobnih potreba i želja, naravno. Svako dijete može, osobno, biti najbolje u nečemu. Roditelj, umjesto da ga opterećuje obvezujućim pričama o peticama i odličnom uspjehu, treba, pravilnim pristupom, otkriti u čemu je njegovo dijete najbolje te to područje, u suradnji s odgojiteljima i učiteljima, posebno poticati. Nakon takvog pristupa djetetu, uspjeh neminovno slijedi.

 

  1. Emocije u zapećku

Intelekt opčinjuje ljude, pa, baveći se njime, gotovo potpuno zanemare područje emocija. A, bez adekvatnog uključivanja emocija, nema pravog uspjeha. O tom golemom, suptilnom i vrlo značajnom području, danas se govori u kontekstu emocionalne inteligencije.To je podvrsta društvene inteligencije koja se sastoji u sposobnosti prepoznavanja i praćenja vlastitih i tuđih osjećaja te uporabe tih informacija kao vodilja u mišljenju i postupanju tj. u motiviranju, planiranju i postignuću ciljeva u životu (prema Saloveyu i Mayeru).

Znanstvenici, zagovornici ovoga pristupa, tvrde da emocionalna inteligencija sudjeluje u uspjehu pojedinca s gotovo 80%. Ostalih dvadesetak posto odnosi se na (precijenjenu) opću sposobnost ili inteligenciju.

Emoionalno inteligentno dijete je samosvjesno, zna kontrolirati svoje emocije i upravljati  njima, samomotivira se, empatično je i ima razvijene socijalne vještine. Sve su to osobine pobjednika, koje se razvijaju odgojem, ponajprije u roditeljskom domu. Investiranje u razvoj takvih osobina, koje povratno utječu na uspjeh u školi i životu, mnogo je djelotvorniji put od pritiska na dijete da, po svaku cijenu, čak i kad to doista ne može,  postiže (odličan) uspjeh. U tim, drastičnim slučajevima, kojih, na žalost, nije malo, najčešće se radi o poteškoćama roditelja, njegovim neostvarenim željama i izostaloj  samoaktualizaciji, koje pokušava realizirati kroz dijete. Ne imajući uvida u to što čini, može nanijeti veliku štetu svome djetetu.

Zadnji je čas da se, u odgoju (i obrazovanju), s kognitivnih sposobnosti, napose inteligencije, pozornost svrati na emocije. Svjetski sraz to potvrđuje.

 

  1. Među drugima, kao kod kuće

Pridruži li se navedenom i skupina socijalnih vještina, koje je razvilo u roditeljskom domu,  može se reći da će dijete s lakoćom ući u sustav osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja i sretno njime broditi, te na isti način nastaviti kasnije u životu.

Socijalne vještine odnose se na sposobnost osobe da kreira i zadrži obostrano zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima, s velikom dozom intimnosti i iskrenosti. To se, naravno, odnosi i na djecu.

U međuljudskim odnosima, među djecom i odraslima,  najviše  se cijene osobine poput razumijevanja tuđih problema i situacija, fleksibilnost i tolerancija.  Tijekom podizanja i odgoja  djece, s toga bi roditelji trebali značajnu pozornost posvetiti upravo razvoju ovih osobina. Čineći to, djecu valja poučiti kako će smireno, bez prejakih emocija,  dati  povratnu informaciju, biti ljubazna i uvjerljiva, kako će inspirirati druge, postati prihvaćena u grupi i voditi je, nenasilno rješavati konflikte, birati miroljubive opcije u ponašanju, surađivati s drugima i slično.

 

Zaključak  i preporuke roditeljima

Vrijeme u kojem živimo sve je socijalne uloge, pa i ulogu roditelja, učinilo vrlo složenim i zahtjevnim. Da bi ih se, kvalitetno i učinkovito, realiziralo neophodno je učenje, stjecanje novih znanja i vještina te veliki osobni angažman. U tom kontekstu roditelj čije je dijete  tek pošlo u školu,  želi li mu da postane uspješan i sretan školarac, treba:

  • znalački provesti dijete kroz predškolski period, kako bi, fizički i psihički, bilo spremno za uključivanje u složen svijet školskoga života i rada;
  • kad pođe u školu, osigurati mu osnovne uvjete za prilagodbu na zahtjevnu novu ulogu, izvršavanje zadataka i svladavanje školskoga programa  (sredstva za rad, radni prostor, razumijevajuće i poticajno ozračje u obitelji);
  • pridavati veliki značaj institucionalnom odgoju i obrazovanju djeteta, privatno pridonoseći što većoj i boljoj učinkovitosti toga sustava;
  • kvalitetno surađivati s učiteljicom i aktivno se osobno uključivati u život i rad škole, kroz školska tijela koja to omogućavaju;
  • u odgoju svojega djeteta mnogo pozornosti posvetiti razvoju emocionalne inteligencije, napose poticanju njegove spremnosti na suradnju s drugom djecom i odraslima, empatiju i nenasilno rješavanje problema;
  • pojave li se poteškoće, objetkivno im pristupiti – prepoznati ih, suočiti se s njima, prihvatiti činjenicu da postoje, rješavati ih i, ako bude trebalo, tražiti pomoć stručnjaka u školi i izvan nje.
  • neprestano učiti o kvalitetnom roditeljstvu iz struno-znanstvene literature i sudjelovanjem u verificiranim stručnim edukacijama. Ženski časopisi i crtice s interneta nisu dovoljni niti dovoljno dobri izvori znanja te vrste;
  • tijekom educiranja, posebnu pozornost posvetiti temama vezanim uz emocionalni i socijalni razvoj djeteta;
  • osuvremenjivati i dopunjavati svoja informatička znanja, kako bi mogao štititi svoje dijete od mogućih negativnih utjecaja interneta;
  • kontinuirano raditi na osobnom rastu i razvoju, samoaktualizirajući sebe i radeći na osobnoj sreći i zadovoljstvu.

Sve ovo pokazuje koliko je danas zahtjevno i složeno biti roditelj, ali i to da nema uspješnog odgoja i obrazovanja ako  roditelji i škola ne surađuju, razumiju i podržavaju jedni druge.

Navedene preporuke smjernice su roditelju u nastojanju da kvalitetno i uspješno prati i podržava svoje dijete, dok ulazi i prolazi kroz sustav obrazovanja, odrastanja i uključivanja u život.

 

Milijana Kovačević, dipl. psihologinja