Sustavno brinemo o djeci - Grad Split prijatelj djece

Sigurnost

Izvor: MUP

Programi i projekti

Informacija o programima, projektima ili aktivnostima:

Udruga MoSt, Split

Info zona

Udruga DYXY županijska udruga za djecu i mlade s teškoćama čitanja, pisanja i učenja

Klub trudnica i roditelja Split

Udruge

Udruge iz područja zdravstva i socijalne skrbi

R.B.	NAZIV UDRUGE	ADRESA	TELEFON	WEB-STRANICA /E-MAIL
1.	Udruga „Anđeli“ Split	Šibenska 33	021/569-561	www.andjeli.hr
				andjeli@andjeli.hr
2.	Udruga osoba sa cerebralnom paralizom „Srce“	Mosećka 62	021/502-466	www.srce-cp-split.hr
				udruga.srce@st.t.-com.hr
3.	Udruga za inkluziju „Lastavice“ Split	Mosećka 72	021/540-890	www.lastavice.hr
				lastavice@lastavice.hr
4.	Klub trudnica i roditelja Split	Ruđera Boškovića 28	021/376-721	www.klubtrudnica-split.hr
				info@klubtrudnica-split.hr
5.	Udruga MENTOR	Kroz Smrdečac 7	021/786-245	www.mentor-split.hr
				mentor.split@gmail.com
6.	Udruga MOST	Gundulićeva 22	021/483-680	www.most.hr
				info@most.hr
7.	Udruga DYXY županijska udruga za djecu i mlade s teškoćama čitanja,pisanja i učenja	Matoševa 29	981380693	idamarmeri@gmail.com
8.	„SANUS“ klub roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti	Iločka 6	021/538-804	www.sanus.hr
				sanus@st.t-com.hr
9.	Udruga za sindrom Down-21	Krležina 32	021/473-754	sindrom.down@st.t-com.hr
10.	Udruga Zdravi grad	Vukovarska 65	021/540-630	www.zdravigrad.hr
				ured@zdravigrad.hr
11.	Sto koluri Split,Hrvatska udruga za psihosocijalno zdravlje	Šibenska 27	021/772-935	www.stokoluri.hr
				stokoluri@xnet.hr
12.	Društvo „Naša djeca“ Split	Vukovarska 109a	091/7630539	zvijezda.split@gmail.com
13.	HELP-udruga za pomoć mladima	Mihovilova širina 1	021/346-664	www.helponline.hr
				help-split@st.htnet.hr
14.	Liga za prevenciju ovisnosti	Ulica bana J.Jelačića 4	021/346-966	www.liga.hr
				liga@liga.hr
15.	Hrvatska udruga liječenih i oboljelih od hepatitisa „Hepatos“	Doverska 29	021/459-988	www.hepatos.hr
				hepatos@hepatos.hr
16.	Gradsko društvo Crvenog križa Split	Ruđera Boškovića 28	021/494-981	www.crvenikriz-split.com
				gdck.split@gmail.com
17.	Splitski skautski zbor	Slavićeva 39	021/486-402	www.skaut-split.hr
				skaut-st@st.t-com.hr

Udruge iz područja ekologije

R.B.	NAZIV UDRUGE	ADRESA	TELEFON	WEB-STRANICA /E-MAIL
1.	RONILAČKI KLUB „NAUTILUS“	KROZ SMRDEČAC 11, SPLIT	mob:098/1709853	rkramaric@yahoo.com

2.	UDRUGA ZVJEZDANO SELO MOSOR – ZNANOST, KULTURA, UMJETNOST	ŠIMIĆEVA 50, SPLIT	tel:021/371-705, faks:021/543-477, mob:098/217849	www.zvjezdano-selo.hr
				info@zvjezdano-selo.hr
3.	UDRUGA ZA PRIRODU, OKOLIŠ I ODRŽIVI RAZVOJ "SUNCE"	OBALA HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA 7/3, SPLIT	tel:021/360-779, faks:021/317-254, mob:091/3607790	www.sunce-st.org,
				info@sunce-st.org
4.	UDRUGA ZA ISTRAŽIVANJE I ZAŠTITU PRIRODE "CODIUM"	ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA 42, SPLIT	mob: 098/852260	www.codium.hr
				udruga.codium@gmail.com

Ustanove

Ustanove iz područja zdravstva i socijalne skrbi

R.B.	NAZIV USTANOVE	ADRESA	TELEFON	WEB-STRANICA /E-MAIL
1.	Centar za socijalnu skrb Split	Ivana Gundulića 22	350-600	centar.za.socijalnu . skrb . split @st.t-com.hr

2.	Centar za socijalnu skrb Split- Podružnica Obiteljski centar	Trg Franje Tuđmana 3	384-364	www.obiteljskicentar-sdz.hr
				savjet@obiteljskicentar-sdz.hr
3.	Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije	Vukovarska 46	401-111	www.nzjz-split.hr
				tajnica@nzjz-split.hr

4.	Poliklinika za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju	Put Meja 5	480-330;	ord.med.rehab@poliklinika-st.com
		Trg hrvatske bratske zajednice bb,

		Matoševa 2	384-455	orlordinacija@poliklinika-st.com
5.	Centar za autizam Split – Ustrojbena jedinica Split	Rendićeva 6	384-135	www.autizam-split.com.hr
				centar.za.autizam.zagreb@st.t-com.hr
6.	Centar za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači“ Split	Brune Bušića 30	532-969	centar-juraj-bonaci@st.t-com.hr
7.	Dom za odgoj djece i mladeži Split	Hercegovačka 65	507-011	dom.brda@st.t-com.hr
8.	Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“ Split	Radnička 2	541-660	slava.raskaj@st.t-com.hr
9.	Dom za djecu „Maestral“ Split	Šižgorićeva 4	535-300	dom.maestral@gmail.com

Kutak savjeta

Zašto volim cvijeće

Moja baka i ja

Moja baka Nada imala je lijepe plave oči i valovitu kosu. Bila je visoka i dugonoga. U mladosti je sigurno bila vrlo ijepa. Šteta što je nisam tada mogla vidjeti. Rado bih joj se bila divila. Od sve te njezine ljepote mene ništa nije zapalo. Samo stopala koja me muče. I nju su njezina mučila. Ne, ne ljutim se ja, zbog toga, na moju dragu baku. Riješit će problem mojih stopala nož u vještim rukama dobrog kirurga. Ali, bakica je trpjela bolove do kraja života. I nikad se nije požalila. Suosjećala sam gledajući je kako teško hoda i divila joj se. Htjela sam biti snažna kao ona. Dugo sam vježbala i, na kraju, naučila podnositi bol i neugodu, bez prigovaranja. Baka mi je bila uzor.

Bila sam jako ponosna na svoju baku. Najbolje je prela vunu u selu. Žene su dolazile k njoj da ih poučava. Moja baka – učiteljica praktičnih aktivnosti! Pa kako da ne budem ponosna i sama ne poželim da i ja jednom, kad odrastem, poučavam druge?

Ali, nije to sve. Ono najvažnije za ovu priču tek dolazi. Moja draga baka Nada imala je najljepše cvijeće u selu. Kad sklopim oči, još i sad „vidim“ pun balkon cvijeća. Raskošno lijepag. Najljepši primjerci bili su u prozorima koje je radio moj djed. Da, bio je drvodjelac. Vrlo vješt i ugledan. Da samo znate kakve mi je sanjke napravio kad mi je bilo pet godina! Ispod bakinoga balkona s cvijećem, bila je njegova radiona. U njoj je uvijek vrlo ugodno mirisalo na drvo koje bi blanjao i na drugi način obrađivao.

Vraćam se baki. S ponosom bih promatrala kako druge žene iz sela povremeno dolaze k njoj da im podari po koju reznicu cvijeća. Htjele su ga i same uzgojiti. Bakica moja, nikad nije rekla ne. Najpoznatija je bila po prekrasnom mirisnom oleanderu. Još i sad mi nosnice golica miris njegovig duplih cvjetova, zagasito roza boje.

Nije ni to sve. Imali su moji baka i djed veliko imanje. Dio tog imanja bio je vinograd. U tom vinogradu bilo je, uz grožđe, još kojekakvih divota. Mene se najviše dojmilo bakino cvijeće. Da, i tamo ga je bilo. U vinogradu je uzgajala perunike i ljiljane. Perunike su cvale krajem travnja, a ljiljani u lipnju. Znajući da volim cvijeće (ona me je tome naučila), čim bi ove prekrasne biljke procvale, poslala bi poruku mome ocu da me dovede k njoj. Nije onda bilo lako poslati poruku, kao sada. Valjalo se potruditi i naći glasnika koji će osobno, ili preko posrednika, prenijeti poruku „u živo“. Ali, za nju nije bilo zapreka. Kad bi, moj divni otac, dobio poruku, posjeo bi me na bicikl i odvezao baki na selo. Čekala je spremna. Odmah bismo krenule u vinograd. Ona, jedva hodajući na svojim bolnim stopalima, a ja skakućući oko nje. U vinogradu ništa drugo nismo radile. Samo smo se divile cvijeću. Evo, i sad kao da od nekud dopire miris nježnih, tek rascvalih perunika.

Vjerujem da vam je sada jasno zašto volim cvijeće. I zašto ga imam pun balkon. Zaštro sa svojih brojnih putovanja uvijek donesem po koju biljčicu za vrt u mojoj kući sreće, hoću reći – u vikendici.

Ova prekrasna cinija stigla je iz Turske

Baka i djed su jaaako važni u našim životima

Što mislite, dragi moji, zašto vama pričam o mojoj baki? Ma, samo sam vas, vlastitim primjerom, htjela podsjetiti koliko su baka i djed važni u našim životima. Kroz odnos s njima i mi se oblikujemo. Oni su naši uzori za poistovjećivanje. Značajne karike u obiteljskom lancu. Kad ih imamo i s njima njegujemo bliske i tople odnose, to utječe na razvoj naše osobnosti. Nismo sami. Nikad nismo sami (a nećemo biti ni usamljeni), ako imamo baku i djeda i s njima smo u dobrim odnosima, poštujemo ih i volimo.

Prava je sreća imati baku

Moja je baka utjecala na razvoj mojega samopouzdanja, moje prirodoslovne inteligencije (ljubav prema biljkama, cvijeću, prirodi), ali i na razvoj moje emocionalne inteligencije. Od nje sam učila kako s ljudima graditi i njegovati dobre odnose kroz nesebičnost, empatiju, kako prepoznavati svoje i tuđe potrebe i emocije te sukladno tome djelovati, kako biti izdržljiv i ne zanovijetati, kako davati i primati ljubav i još mnogo toga. Da. Utjecala je i na moj izbor zanimanja. Sjećate se onoga s početka priče – željela sam toliko toga znati, da bih mogla poučavati druge. Želja mi se ostvarila. Desetljećima sam poučavala djecu i odrasle kako da traže i pronađu sebe i svoj put do sreće. S ljubavlju i užitkom.

I vi, da i vi možete puno toga dobroga ugraditi u sebe, rastući uz svoje bake i djedove. Znam jednoga dječaka koji jedva čeka vikend kako bi mogao otići baki i djedu na selo. Tamo uživa igrajući se u prirodi, družeći se s rođacima, ali i pomažući baki i djedu u vrtu, u kućnim poslovima i drugim aktivnostima koje se odvijaju na selu. Jako je ponosan na to i s oduđševljenjem priča o svojim doživljajima.

Drugi mi je, opet, zanesen prednostima života na selu, pomogao da se riješim kašlja koji me je mučio mjesecima. Čuvši me kako kašljem, prisjetio se i rekao mi od kojih mu je ljekovitih trava baka kuhala čaj, kad bi kašljao. Probala sam i – kašalj je prestao kao rukom odnešen. Bio je sretan zbog toga. Vrijeme je prolazilo. Sa simpatijama sam ga promatrala dok raste i ne prestaje sanjati kako će, kad bude velik, na imanju svojega djeda i bake, otvoriti farmu i veterinarsku ambulantu.

Naravno da je prekrasno imati baku i djeda na selu. Ali, ništa nije manje dobro imati ih i u gradu. Tu su ti, blizu, pri ruci. Možeš skoknuti k njima kadgod poželiš. Ako si mlađi, mogu te čuvati i razmaziti, budeš li im dozvolio.

Ovu dragu kinesku dječicu i njihovoga djeda fotografirala sam u jednom drevnom kineskom gradu. Maštovita kolica, zar ne? Ručni rad. Možda ih je baš ovaj djed napravio?

Ne mogu više izdržati. Moram reći što me je potaklo da vam ovo napišem. Nedavno, dok sam listala digitalne albume s fototografijama, oko mi zape za fotografirani rad učenika prvog razreda osnovne škole iz Kučina. Sjajan uradak – portret bake i djeda od obojanih drvenih kockica. Raznježila sam se gledajući to. I baš tada, izroni iz mene jedno staro sjećanje.

Djed i baka – maštovito i dopadljivo

Priča o Ani i „babetini“

Radila sam popodne. Vani se, vidjela sam kroz prozor, počelo mračiti. Spremala sam se poći upaliti svijetlo, kad začuh kucanje na vratima moje radne sobe. Nakon toga, u sobu, bučno i arogantno, uđe jedna sedmašica. Popustila je u učenju i promijenila se u ponašanju, pa su roditelji i razrednica željeli da je potaknem na pozitivnu promjenu. Pokušavajući doći do odgovora na pitanje što je uzrok takvoga njezinog ponašanja, razgovarala sam s njom i o događanjima u obitelji. U jednom momentu ona je s mnogo gorčine povikala:

Ne mogu više podnositi onu babetinu!

Ona babetina bila je majka njezina oca. Doveli su je sa sela, jer je postala boležljiva, a tamo je sama. Stari ljudi teško podnose promjene, pa se baka mučila u gradu, gdje joj je sve bilo nepoznato. I obitelji nije bilo jednostavno s novim, neprilagođenim članom. Ali, agresijom se ništa ne rješava. Samo se poteškoće pretvaraju u problem. Nakon par susreta i razgovora Ana, tako se zvala djevojčica, je uspjela shvatiti svoju baku i počela je suosjećati s njom te tražiti načine ophođenja prema njoj koji bi joj olakšali život i prilagodbu na novu sredinu. Naši su razgovori počeli na početku školske godine. Do kraja prvog polugodišta, već je sa simpatijama govorila o svojoj baki, išla s njom u šetnjice, popravila je svoje ponašanje u školi i opet je dobro učila.

Ovu plavooku bakicu njezini unuci poštuju i vole.

Sreća je imati baku i/ili djeda

Da, doista je sreća imati baku i/ili djeda. Uz njih je odrastanje zanimljivije, zdravije, bogatije i humanije. Osvjestite to i uživajte u činjenici da ih imate. Ako ih, na žalost, nemate, prisjetite se tko bi od vaše rodbine, poznanika ili prijatelja obitelji mogao uspješno igrati tu ulogu, pa mu je dodijelite. Prijat će i koristiti i vama i njemu. Odrasli vole kad im djeca poklanjaju svoju naklonost, pa im onda bogato uzvrate.

Na svakoj točki zemaljske kugle ljubav djeda i unuka izgleda ovako idilično.

O svojim pravim bakama i djedovima, koji više nisu živi, saznajte više pitajući roditelje. I to može biti od velike koristi u vašem odrastanju. Moja druga baka, po mami, umrla je kad je meni bilo godinu dana. To nije omelo i njezin utjecaj na moje odrastanje. Mnogi su mi o njoj pričali kao o vrlo vještoj i sposobnoj ženi. Zarana sam poželjela biti poput nje i neprestano se trudila da se to i ostvari. Tako sam, odrastajući, imala uza se svoje bake (i djedove), majku (i oca), rodice (i rođake), svoje učiteljice, (učitelje) i druge, meni, značajne ljude, pa se nika nisam osjećala usamljeno niti sam se ičega bojala.

Ima tu još nešto, vrlo važno. Bakama i djedovima vi ste jako potrebni za njihovu osobnu sreću, zadovoljstvo, zdravlje i smisao života. To je uzajamni odnos, pa, ako bilo koja karika fali – nije dobro. Zato, dragi moji, odmah krenite u akciju i dobro učvrstite svoje odnose s bakama i djedovima, čineći ih obostrano ugodnim i korisnim. Evo kako.

Recept za sreću

Redovito posjećujte baku i djeda.
Ponekad ih pozovite telefonom i samo priupitajte kako su i treba li im štogod. Njima će to biti dovoljno da im dan bude ispunjen i lijep.
Svaki put im ponesite neku sitnicu za koju znate da će ih obradovati ili pripremite nešto posebno što će vaše druženje učiniti ugodnim, a njih razveseliti, pa će nekoliko dana o tome neprestano pričati i osjećati silno zadovoljstvo.
Kad ste u njihovoj kući, pričajte s njima o njima, o tome kako je bilo kad su bili djeca, kakvi su oni bili, šo ih je radovalo, a što rastuživalo.
Pitajte ih jesu li oni imali baku i djeda i kako im je bilo s njima.
Ne zaboravite im čestitati rođendan i blagdane. Ponekad pripremite malu proslavu.
Zamolite baku i djeda da vam pričaju kako su se djeca igrala u „njihovo vrijeme“.
Igrajte s njima društvene igre.
Pomozite im u kućanstvu i u vrtu, ako ga imaju.
Podijelite s njima svoje tajne.
Pitajte ih za savjet, kad ne možete sami nešto riješiti. Oni su iskusni, mudri, puno znaju. Sigurno će vam pomoći da si pomognete.
Vjerojatno vas zanima kakvi su vaši roditelji bili kao djeca. To vam najbolje mogu reći baka i djed. Samo pitajte.
Pozovite baku i djeda na razrednu ili školsku priredbu.
Otkrijte što vole, pa ih povremeno razveselite učinivši to za njih.
Obraćajte se uljudno svojoj baki i svojemu djedu, poštujte ih i pokazujte im da ih volite.

Uživajte u davanju i primanju ljubavi.

Srdačno vaša

Milijana Kovačević, psihologinja

Uvijek ići naprijed, ali paziti na mjeruMoji mobiteli i ja

Dragi moji maleni,

ma ne, bolje – dragi moji veliki… Nije ni to dobro… A-ha – dragi moji mali i mladi, ali veeeliki, vi koji ste zaslužni što sam godinama i desetljećima uživala u svom poslu (nadalje samo – dragi moji),

moram vam se pohvaliti. Nedavno sam si, ipak, kupila pametni mobitel. Nisam mogla više gledati kako vi vješto rukujete svojima, a ja se mučim s tamo nekim, muzejskim primjercima. Imam ih punu ladicu i možda, doista, jednom otvorim muzej mobitela rabljenih kroz vrijeme. Žao mi je samo što sam ostala bez prvog. Odličan je bio, mada je imao par sitnih nedostataka. Npr, nije mi mogao stati u šaku, nakon telefoniranja uvijek bih dobila upalu mišića nadlaktice, povremeno i podlaktice. Stavim li ga u torbicu, pa torbicu na rame, odvalilo bi mi rame. Uvijek sam hodala nagnuta na desnu stranu. Uporno sam vježbala kako bih se vratila u normalu, nakon što sam ostala bez njega. Ma, još i sad, ponekad, ogledajući se u izlozima, zapazim da mi je desno rame malo niže od lijevog.

Dugo sam patila za njim.

Nemoj se sramotit! – bio je argument mojih rođenih, kad su mi ga oteli iz ruku.

Neki od mojih muzejskih primjeraka

Utjehe radi, stalno sam kupovala nove aparate. Kao u inat, neki bi se začas napuhali, drugi bi zamukli, treći su mi iskakali iz torbe ili ostajali na stolovima štekata diljem Europe (i šire), kad bih putovala. Bilo je i onih koji bi me namamili veličinom (tj. „manjinom“), ljupkošću i (na oko) praktičnošću, pa me ubili u pojam svojim ograničenim mogućnostima. Još bi me tjerali da ih svako malo uštekajem u struju. Čudni stvorovi. Svaki se čas hrane strujom. Ovi su prelili čašu.

Dosta mi vas je – zasiktah jednog tmurnog i vlažnog dana, zalupivši ladicu tako silovito da se poprilično glasno začu kako se oni unutra sudaraju – odoh, odoh si kupiti jednog pametnjakovića!

Dio moje zbirke

I kupih ga, kao što rekoh na početku. Prekrasan je i doista pripametan u odnosu na starudiju iz ladice (ali nije baš fotogeničan). Htjela sam crnog, ali me je zapao bijeli. Sad mi nije žao. Puno toga može i zna. Dosta se dobro slažemo. Vrlo je strpljivo podnosio moje pogreške i nespretnosti dok sam se navikavala na njega. Vodio me je vješto kroz svoje labirinte, dajući mi upute korak po korak. Nije gubio živce, dizao glas i stiskao zube kao neki (ljudi) koji su me, davnih dana, obučavali za rad na računalu. Dobro vođena, brzo sam učila. Jako sam se veselila svakom pomaku. I, postasmo mi prijatelji. Stalno je bio uz mene, pazila sam ga kao oči u glavi, brisala mu zaslon, kupila mu masku, hvalila ga. Prvih dana je i spavao u mom krevetu.

Pripametni

Drag si mi – rekoh mu jedne večeri – ali nije zdravo da sa mnom spavaš. Od tada noć provodi pored moje postelje i nježnim me, i vrlo melodičnim, glasom budi rano ujutro.

No, u jednom sam momentu zapazila da se, što smo se više zbližavali i sve više vremena provodili zajedno, nešto čudno počelo događati. Umjesto da budem sretna, počela sam osjećati nelagodu. Danima sam mozgala tražeći uzrok. Jedne mi večeri puče pred očima, u stvari kliknu u glavi i shvatih o čemu se radi. Najveći dio dana trošila sam na njega. Zapostavila sam, zbog toga, mnoge divne stvari koje sam radila prije. To mi je počelo nedostajati, svaki dan sve više. Onda smogoh snage i ozbiljno porazgovarah s njim.

Rekoh mu da je jako posesivan i da hoće svo moje vrijeme za sebe. To mi smeta i mora stati. Opirao se. Jako. A i jedan (onaj izdajnički) dio mene mu je pomagao.

Pa baš ti je dobro s njim – uvjeravao me je. – Toliko toga si naučila od njega, zabavan je, svestran, vjeran, dobro izgleda, povezao te s cijelim svijetom, tisuću ti je usluga spreman pružiti. Zna odgovore na sva tvoja pitanja, glumi ti tajnicu…
Zašuti, zašuti, već jednom! – obrecnuh se ja na izdajnički dio mene. – Sve to, i još više, stoji, ali sam zbog njegova zavođenja i lukavosti, ostala bez vremena, prijatelja, pravih, živih, od krvi i mesa, nigdje više ne idem, ukočila sam se, pogrbila, prsti me bole, oči su mi se osušile…

Ostala sam uporna. Ograničila sam mu slobodu, rekavši da sam ga raskrinkala, pa će nadalje biti kako ja hoću, a ne po njegovom.

Kako je u vašoj koži?

Kako li je tek vama? Svatko ima svoju brigu, je l’ da?.

Vama najmanjima neki roditelji ni ne daju mobitel.

Oni koji su se izborili za najnoviji model, stalno ga imaju u rukama. Kad su roditelji već dali tolike novce za inn model, morate ga iskoristiti do kraja, zar ne? Taj dio priče razumijem, ali ne razumijem toliku velikodušnost roditelja. Ma, ni roditelji nisu što su nekad bili. Ovi sada su puno popustljiviji, a i nije o.k. da susjedov sin ili kćer ima bolji mobitel od njihovoga djeteta. Nema većeg zadovoljstva nego pojaviti se u ekipi ili među rodbinom s najnovijim modelom pametnog telefona. Zar ne?

I – kad stignete obaviti školske zadatke kad toliko vremena provodite uz svog pametnjakovića? I sve druge obveze? Ljute li se još nastavnici kad zapaze da je vaša pozornost na mobitelu, a ne na sadržajima koje oni obrađuju i ostalim aktivnosti na satu, ili su i oni digli ruke, pa se prave da ne vide ništa i dalje rade svoje. Sluša li ih uopće itko?

O utjecaju suvremene tehnologije na djecu

Veoma je štetna suvremena tehnologija.

Nekad je i korisna. S njom se može komunicirati s prijateljima, saznati neke zanimljivosti, pogledati neki film ili crtani.

Negativna je kad djeca više od sat vremena igraju igrice na računalu, a od tog ih zabole oči. Djeca sad i u školu nose mobitele. Zovu roditelje ili igraju igrice (preko sata i na odmoru). Više se ne igraju. Zaboravljaju druženje s pravim prijateljima. S prijateljima na fejsu su više u kontaktu. To nisu pravi prijatelji.

Zaboravlja se čitanje divnih knjiga, šetnja, bavljenje sportom.

Nikola, 11 g., 27. 11. 2015. g.

Stariji su baš pretjerali!

Oni stariji još su dalje otišli. Svakodnevno gledam kako prijateljice sjede na štekatu i, umjesto da pričaju jedna s drugom i slatko se smiju, one bulje u svoje napredne mobilne telefone i nemaju kontakta, ne samo jedna s dugom, nego niti s realnošću. Zašto su se uopće nalazile? – pitam se često. I muški se, vidim, ponašaju na isti način.

Isto je i s ljubavnim parovima. Umjesto da sjede na klupama, nježno se gledaju, šapuću si lijepe riječi, guguću kao grlice, maze se i ljube, oni sjede jedno pored drug kao dvije klade i vježbaju prste dotičući tipke svog, za velike novce, nedavno kupljenog, najnovijeg modela pametnog telefona…

Uznemirujući pogled u budućnost

E, a kad smo već kod prstiju, nedavno pročitah nešto što me dobrano prestraši. Vi, nešto stariji, sigurno znate da je ruka zaslužna za to što se čovjek, civilizacijski, uzdigao na najvišu razinu. Što je više radila i izvodila sve složenije funkcije i operacije, to se mozak više razvijao (fiziološki i funkcionalno). Sad se događa obrnuto, upozoravaju znanstvenici. Čovjek, a posebno djeca i mladi, sve više zapostavljaju, tj., sve manje koriste svoju stvoriteljicu, njezino veličanstvo – RUKU. To će, dugoročno, izazvati obrnute promjene. Funkcije u mozgu će se sve više smanjivati. One koje se ne koriste – pogasit će se. To znači regresiju, nazadovanje ljudske vrste. Tome će još više pridonijeti otuđenje među ljudima, nedostatak komunikacije, emocionalna neprilagođenost. Odnos je recipročan, pa su to istovremeno i posljedice prekomjernog korištenja elektronskih uređaja.

Nikola, 11 godina: Čovjek budućnosti, modeliran suvremenom tehnikom i tehnologijom

I morfološki će se čovjek promijeniti. Mogao bi izgledati poput vanzemaljaca iz filmova i vaših elektronskih igara. Budući da fizički sve manje radi i koristi svoje tijelo, ta naša dragocjena kućica, u kojoj stanuje sve ono fino i neopipljivo naše, moglo bi se značajno smanjiti, istanjiti i to na račun glave, koja će ostati velika, jer se najviše koristi. I prsti, prsti bi, također mogli dobiti na dužini. Zbog tipkanja. Ma ne, ne, to je već sada pase. Hoću reći – prošlost. Čovjek se upravljati željenim najprije pogledom, a malo, samo malo kasnije i mislima. Možete li se zamisliti takvima. Ako da – kako izgledate? Opišite se ili nacrtajte. Sastav ili /i crtež stavite u vremensku kapsulu, odredite kad je treba otvoriti i ostavite. A kad prođe to vrijeme, koje može biti poprilično i, čak dočekati vaše potomke, kapsulu treba otvoriti.

Ove prekrasne ruke, kao i sve druge, ključ su daljnjeg razvoja čovječanstva.

I tako, djeca i mladi, a često i njihovi roditelji, postaju žrtve tehnološkog napretka. Ne, ne. Pogreška. Nema to veze s tehnološkim napretkom. Žrtvama vas čine oni koji na vašoj ovisnosti o dražesnim aparatima, zarađuju velike novce. A vi na to, naravno, pristajete.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv tehničko-tehnološkog napretka. Ma kakav bih ja to psiholog bila, ako se ne bih divila produktu ljudskoga uma – pametnim mobitelima, na primjer. Ali imam protiv pretjerivanja, jer vodi pogubnim posljedicama.

Kako si pomoći?

Pomoći si, naravno, možete. Samo je pitanje želite li to. Načina ima mnogo. Evo nekih mojih ideja i prijedloga.

Služite se pametnim mobitelima, internetom općenito, društvenim mrežama, svim sadašnjim i budućim novim tehničko-tehnološkim dostignućima, ali ne pretjerujte. Obvezno nađite mjeru.
Za početak – ograničite uporabu mobitela.
Okrenite se oko sebe i (opet dobro) upoznajte svijet koji vas okružuje.
Ostavite si dovoljno vremena za igru i druženje uživo. Družite se sa stvarnim prijateljima – virtualne stavite na čekanje i samo im se povremeno, na kratko, vraćajte.
Nemojte odrasti, a da se niste igrali običnih dječjih igara.
Živite punim životom u realnom svijetu.
Sudjelujte u svakodnevnim životnim aktivnostima u kući, kod šire obitelji i rodbine, u susjedstvu, kvartu, školi.
Zaposlite svoje ruke, napose šake. Još nije kasno da se opet upale pogašene žaruljice u mozgu.
Njegujte i razvijajte svoje tijelo boravkom, aktivnostima u prirodi i sportovima.
Poštujte jedni druge. Razgovarajte međusobno lijepim riječima, uljudno se ophodite prema drugima i gradite uzajamno razumijevanje i povjerenje.
Pomažite jedni drugima i činite dobra djela.
Uvažavajte pripadnike svih generacija .
Neka vam različitost bude poticaj i inspiracija.
Držite se reda.
Ispunjavajte sve svoje školske obveze i dobro učite.
Stavite u funkciju svoje brojne sposobnosti i aktivno stvarajte, umjesto što ste pasivni korisnici sjajnih ljudskih izuma, kojih su se dočepali oni što hoće još, i još, i još novaca, žrtvujući vas.
Ne vraćajte se natrag, ali uzmite živote u svoje ruke ili, ako ste još odveć mali ili mladi, pustite da vas, dok bude trebalo, vode i postupno osamostaljuju vaši roditelji i učitelji.
Radeći, uživajte u životu.

Zahtjevan je to i poduži put. Ustrajete li, uspjet ćete.

Sretno!

Srdačno vaša,

Milijana Kovačević, psihologinja

ČUVAJTE NAS, PAZITE NAS, JER ZNAKOVI SU PREMALO!

Razdoblje od 2011. – 2020. godine Ujedinjeni narodi su proglasili desetljećem sigurnosti u cestovnom prometu. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacija(WHO) prometne nesreće su glavni uzrok stradavanja djece i mladih u cijelom svijetu.

Prometni odgoj počevši od dječjih vrtića i osnovnih škola do odgoja u obitelji preduvjet je za sigurno ponašanje u prometu. Posebno se to odnosi na djecu, njima je važno da prije polaska u školu steknu znanja o sigurnom sudjelovanju u prometu.

Savjeti za djecu

Kad prelazite cestu uvijek pogledajte lijevo, pa desno, pa opet lijevo;
cestu prelazite samo na zeleno svjetlo ili na znak policajca;
cestu prelazite samo na obilježenom pješačkom prijelazu, ako u blizini nema vozila ili su se zaustavila da vas propuste;
preko ceste na trčite i nemojte se na njoj igrati;
u slučaju da cestu trebate prijeći na neobilježenom dijelu, idite najkraćim putem;
ne izlazite na cestu između parkiranih vozila;
uz cestu idite nogostupom ;
na cesti bez nogostupa hodajte lijevom stranom kolnika;
ako vas je više hodajte jedan iza drugog.

Tajnik ogranka AMAC-FSC Split

Denis Krstić